Koalicija koju je okupio Tomislav Karamarko, djeluje vrlo skladno. Dio stranaka, primjerice HSP dr. Ante Starčević, HČSP ili Hrast, ideološki su sasvim kompatibilne s današnjim HDZ-om. Ne mora njih Karamarko uvjeravati u nužnost borbe protiv Jugoslavena, komunista, udbaša, ćirilice i pedera, čelnici tih stranaka i sami su došli do zaključka da od toga ovisi budućnost hrvatske države.

A tu su onda još i HSS i HSLS, stranke čiji se vodeći ljudi i članovi ne identificiraju u potpunosti s Karamarkovim ideološkim okvirom, ali im je primarno opstati na političkoj sceni, pa i, ako drukčije ne ide, u koaliciji s HDZ-om i ostalim istjerivačima jugokomunizma iz Hrvatske. Zato će i u slučaju pobjede na parlamentarnim izborima, Karamarkova vlada biti homogena i s njom će on moći lako upravljati. Jedan HSLS sigurno će brzo odustati od svojih liberalnih skretanja u sferi ekonomije, koja su HDZ-u, kao stranci državnog kapitalizma, uvijek bila strana.

Nitko, uostalom, Darinka Kosora neće ni pitati što staviti u gospodarski dio izbornog programa. Može se, dakle, reći da Karamarko ima sreće s koalicijskim partnerima, makar su oni brojni i svjetonazorski prilično raznorodni. 

  U daleko je nepovoljnijoj situaciji Zoran Milanović, koji također namjerava okupiti što širu koaliciju, ne bi li krajem godine na izborima za Sabor izbjegao poraz. Naravno, čudnovati Živi zid odmah je izbacio iz svih kombinacija, ali to mu nije previše olakšalo posao. Naime, dvije stranke od čijeg bi uključivanja u predizbornu koaliciju SDP eventualno mogao imati koristi, Orah i Hrvatski laburisti, ideološki su dosta udaljene od Milanovića. Ideje Mirele Holy na razini su aktivistice neke nevladine organizacije i neupotrebljive su za ozbiljnu politiku, a laburisti, pak, žele biti hrvatska inačica Syrize, s čim se isto ništa ne da napraviti.

Osim toga, to su dvije mlade stranke, posebno Orah, i nisu još došle u fazu teških cinika iz HSS-a i HSLS-a, koje u politici zanima jedino osiguravanje životne egzistencije. Orah i laburisti zastupaju određene vrijednosti i, kakve god da one bile, nisu ih se, po svemu sudeći, spremni odreći samo da bi se nekako uvukli u parlament, Banske dvore, državna poduzeća… Tu Milanovićev apel da mu se pridruže, kako bi zajedno pokušali sprječiti dolazak na vlast egzorcističke desnice, ima ograničen domet. 

  Posve je moguće da će čuvanje vlastite ideološke čistoće Orah-u i laburistima ipak biti puno važnije nego sudjelovanje u Milanovićevom projektu. No, ako ih premijer i uspije pridobiti, pa da potom još s njima i pobijedi na izborima, pitanje je bi li Vlada što bi je sastavili uopće funkcionirala.

Ne bi Milanović mogao postupati s Mirelom Holy kao Karamarko s Brankom Hrgom, koji neće inzistirati ni na čemu osim na proračunskom novcu za biračku bazu HSS-a. Sukobi bi vjerojatno bili konstanta takve Milanovićeve vlade. Hrvatskoj se, znači, ne piše dobro, ili će je voditi sirova nacionalistička koalicija ili Vlada koja će imati velikih problema upravljati državom.