Industrija novca daleko je najveća i najprofitabilnija industrija na kugli zemaljskoj. Iako ne proizvodi ništa osim papira na kojem se štampaju novčanice. A spašavanje zaduženih u »švicarcima« nije nikakva humanitarna akcija, već prije svega još jedan oblik pomoći bankarima za spašavanje njihovih rizičnih kreditnih plasmana i stvaranje što veće dobiti, koja je ionako enormna.

   Sve što se posljednjih dana u slučaju »franak« događa, karikatura je borbe za pravdu i pomoć najnemoćnijima. Vlada je reagirala, zaledila tečaj, a bankari su time navodno nezadovoljni, čak najavljuju i mogućnost tužbe. Istovremeno guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić u svom zakašnjelom priopćenju na temu »krize sa švicarcima« tvrdi kako banke ne zarađuju na kreditima u švicarskim francima. On naprosto ne govori potpunu istinu. Vujčić tek konstatira da je smanjenje kamatne stope na kredite u »švicarcima« i veća stopa nenaplativosti tih kredita, potpuno eliminirala zaradu banaka. Ali pritom ne navodi ključni podatak, koji guverner HNB-a zna, podatak u kojoj su se valuti zaduživale banke za kredite u švicarskim francima, jer se upravo po tome može procjenjivati koliko su banke u cijeloj priči zaradile. Sigurno jest samo to da je njihova zarada neupitna. Paradoks je da se spašavanjem hrvatskih građana, koje bi lihvarski krediti u švicarcima odveli u dužničko ropstvo, jednako pomaže i bankarima. Čak i više. Guverner HNB-a je požurio izračunati svotu koju će banke izgubiti zbog zaleđivanja tečaja franka na 6,39 kuna, pa je ponudio brojku od 400 milijuna kuna čistog gubitka. Gotovo da bi se netko slabije upućen sažalio nad njihovom teškom sudbinom kakvu nam nudi naš, odnosno njihov, guverner.

   Druga strana medalje o izračunu, koji ne postoji, govori nešto sasvim drugo. Uzmimo u obzir opciju da se aktualna hrvatska Vlada odlučila ponašati po principu nemiješanja u tržište, što je sveti gral teorije moderne neoliberalne ekonomije i temelj kapitalizma. Hrvatska Vlada bi shodno tom postulatu naprosto mogla i trebala konstatirati da se problemi dužnika i banaka njih ne tiču, jer su i jedni i drugi dobro znali u što se upuštaju. Imali bi pravo ne učiniti apsolutno ništa. Da se to dogodilo, šteta za banke bila bi daleko veća od ovih 400 milijuna kuna, koje spominje Vujčić. Građani u većini kredite ne bi mogli vraćati. Rate bi porasle na razinu koju ne bi mogli izdržati. U takvim nenaplativim kreditima bankari bi se morali okrenuti prema založenoj imovini, dakle nekretninama pod hipotekom, čija je cijena i mogućnost prodaje na tržištu manja nego ikad. Njima je to i inače najgora moguća opcija, koju žele izbjeći pod svaku cijenu. A sada će je i izbjeći, jer se zamrzavanjem tečaja omogućava građanima da kredite nastave otplaćivati, a bankama da nastave zarađivati na plasmanu svog rizičnog proizvoda prema kojem HNB nije reagirao kad je za to bilo vrijeme. Takva intervencija države naravno nije pravedna prema onima što kredite imaju u drugim valutama, te ih uredno plaćaju. No, za to su ipak najmanje krivi dužnici u »švicarcima«, a daleko više same banke, uključujući i HNB kao regulatora.

   Vrijedi konstatirati kako su principi slobodnog tržišta obična laž. U posljednjih šest godina diljem svijeta, kako u SAD-u, tako i u Europskoj uniji, javnim novcem u enormnim količinama spašavale su se privatne bankarske institucije od propasti. A to je najgora i najdrskija moguća prevara tog istog tržišta, koja je u društvenom smislu i duboko nepravedna, jer se industriji s najvećim profitom na temelju javnog novca kontinuirano pomaže kako bi ta industrija još više zarađivala, a pritom praktično bez ikakve odgovornosti za katastrofalne pogreške u vlastitom poslovanju. Za njih rizika nema. Kad bi se novcem građana na isti način spašavale druge djelatnosti, svatko bi bio apsolutno uspješan i bogat. U to ne treba sumnjati. Ako su u Hrvatskoj tijekom pet godina krize strane banke ostvarile profit od 19,2 milijarde kuna, jasno je koliko im je teško i koliko im je nepotrebno pomagati na bilo koji način. Ako je Hrvatska sve te banke prvo sanirala, a onda jeftino prodala, jasno je i koliko je to bilo društveno štetno i krajnje kontraproduktivno.

   Sabor je jučer izglasao Vladinu mjeru za »švicarce«. Dobro je da su išta pokušali učiniti, iako je to samo kratkoročno rješenje. Mala je to pomoć dužnicima, a bankama daleko veća. Zato su i Vujčićeve računice o silnim milijunima, koje će jadne banke izgubiti, krajnje iritantne. Svijeće prosvjednika, što se u organizaciji Udruge »Franak« pale pred bankama, pa tako i pred sjedištem HNB-a, nažalost, nisu karmine za njih. Tek uzaludan pokušaj apela na savjest bankara. Ukoliko lihvari uopće imaju savjest.