E ovi baš nemaju sreće – mnogi su pomislili pretprošlog četvrtka kad je Vlada donijela mjeru oprosta duga za 60.000 najugroženijih građana. Nesumnjivo jak i nesumnjivo socijalan potez – povučen u dogovoru s bankama, gradovima i telekomunkacijskim operaterima, umjesto da zazvoni kao velika politička akcija, pao je u potpuno drugi plan.

Tog dana je, naime, Švicarska nacionalna banka šokirala svijet, a franak je preko noći ojačao za 20-ak posto gurajući 60-ak tisuća hrvatskih dužnika prema onoj ligi u kojoj se, kao posljednja mjera, ide na oprost dijela dugova i u kojoj bi te, naposlijetku, mogao braniti čovjek koji si je dao srednje ime Vilibor.

Ako zanemarimo stres i paniku ljudi koji su se tako, odjednom, našli još malo bliže rubu bankrota (jer je franak odavno odlepršao od razine s kojom su dužnici računali u normalnijim vremenima), radilo se o golemoj političkoj lošoj sreći za vladajuću ekipu. Tako je, barem, izgledalo prije osam dana.

Politika je, međutim, izrazito dinamična djelatnost. Ono što se čini vrlo izvjesnim jednog dana, sutra se može izokrenuti na glavu, što bilo kakve prognoze čine vrlo riskantnim poslom. Tko, je recimo, do prije tri mjeseca čuo za čovjeka koji je na predsjedničkim izborima dobio preko 16 posto glasova (i čiju stranku, ne mogu izdržati unatoč upravo vrlo logično obrazloženom savjetu o riskantnosti političkih prognoza, čeka vjerojatni krah na parlamentarnim izborima)?

Tako je Zoran Milanović lošu sreću s odlijetanjem franka u nebo, doslovno preko noći – već drugi dan, okrenuo naglavce i pretvorio u vlastiti snažni politički kapital – kako se u ovom trenutku čini daleko snažniji od onog na kojeg je računao oprostom dugova. Prvo je na državnoj televiziji poručio dužnicima da ne brinu, da će se naći rješenje, a zatim, već u ponedjeljak, oštro presjekao pregovore i odlučio da će se narednih godinu dana rate plaćati po tečaju švicarske valute na dan prije Frankogedona (kako su potez Švicarske nacionalne banke nazvali svjetski mediji).

Taj rok od godinu dana najvažniji je u ovoj priči. Osim što je kod dužnika smanjio mogućnost naglog razvitka čira na želucu pri gledanju tečajne liste, ostavio je dovoljno vremena da se nađe trajno rješenje kojim će se ubuduće izbjeći slično šokovi, a u isto vrijeme ne uništiti banke ili financijsku stabilnost kune. Uz to je u tom vremenskom roku skriven – namjerno ili nenamjerno – mamac koji je čitava opozicija (plus veći dio javnosti) strastveno progutala.

Naime, Milanovića i Vladu se sad gotovo konsenzualno udara baš po tih godinu dana, jer da “problem ostavljaju budućoj vlasti”. Ovo je upravo tipski primjer kako u politici nije dobro reagirati na prvu loptu. Jer, doista, koliko je izgledno da će se Kukuriku koalicija otisnuti na izbore s neriješenim pitanjem dužnika u francima? I tako dati moćno oružje opoziciji da ih kritizira kako su, eto, “i to” ostavili njima da rješavaju nakon izborne pobjede čiji se miris već ozbiljno širi s Trga žrtava fašizma (sjedište HDZ-a). Pritom je svima u interesu da se nekako ta priča s francima zakrpa: i bankama jer ih nevraćeni krediti mogu ozbiljno ugroziti i Vladi, da zadovolji građane i ušutka oporbu.

Taj dogovor će se postići. Naravno, neće s njim (kao ni s jednim drugim u političkoj areni) svi biti presretni, ali će biti moćno oružje Zorana Milanovića u izbornoj kampanji, pogotovo kad bude citirao recentne neoprezne kritike o “ostavljanju problema budućoj vlasti”.

Slučaj franak je, međutim, samo jedan detalj u očitoj strategiji Kukuriku koalicije za pobjedu na izborima. I ne, ona ne potiče iz straha nakon Josipovićevog poraza.

Naime, dogovor oko oprosta duga krenuo se slagati prije predsjedničke kampanje. Smanjenje poreznog opterećenja na plaće također. Tako da je očito da se radi o od ranije smišljenom (i logičnom) strateškom zaokretu u izbornoj godini. Na tom putu će, nema sumnje, Vlada i ostati i tako prilično uvjerljivo smanjiti oštrinu teza koje uporno ponavljaju Kolinda Grabar Kitarović i HDZ o tome da vlast ne radi ništa ne olakšanju položaja građana u krizi.

Konfrontacija na ekonomiji mogla bi biti oslabljena i zahvaljujući Draghijevoj “bazuci”, koja sigurno neće odmoći posljednjim slabašnim plusevima u domaćoj gospodarskoj strukturi, pa bi lagano mogla otpasti i naracija o “milijun” kvartala pada BDP-a zaredom.

Ono što se s ove pozicije, pred ulazak u posljednji tjedan siječnja može nazrijeti (opet prognoza!), stoga i ipak, ne izgleda baš umirujuće. Jer, HDZ je u ovim oporbenim godinama pokazao da zna prijetiti – silom. Osim, jasno, ako mislite da Vukovar i Savska nemaju nikakve veze s Tomislavom Karamarkom.

Stoga, kako će potencijalni ekonomski argumenti za udar na Milanovića gubiti na snazi, nije teško predvidjeti da bi se opet mogli uzburkati kulturni ratovi: ćirilice, abortusi, gej brakovi, tobožnji loši položaj branitelja i, kao kruna svega, mahanje trobojnicom. Plavo- bijelo-crvenom, zna se.

A od uzburkavanja tih strasti, do uličnog nasilja kakvo smo vidjeli, primjerice, u Vukovaru kad su “radili čekići” i kakvo se vrlo lako pretvori u mnogo, mnogo gore nerede, nije velik korak.