Zineb el Rhazoui, kolumnistica Charlie Hebdoa, nije bila u redakciji 7. siječnja kada su u nju upala naoružana braća Kouachi. Bila je na godišnjem odmoru, u rodnome Maroku. I vratila se da zajedno s preživjelim kolegama napravi broj kakav su pobijeni satiričari svojim životima zaslužili, da napravi što je moguće življi i šarlijevskiji Charlie, a ne posthumno, plačljivo, komemorativno izdanje. Jer oni su, kako kaže, »umrli zato što su radili u ovom listu i nije dolazilo u obzir da ih se cenzurira poslije smrti«.

   Ispričala je Zineb novinarki NIN-a Ani Otašević, koja je šarlijevce posjetila u improviziranoj redakciji u zgradi Libérationa baš u vrijeme sklapanja tog broja, kako su se u svakodnevnoj komunikaciji zafrkavali na račun fanatika koji su im godinama prijetili.

A da je zajebantski duh življi i od nasilne smrti i svega komemorativnog što ona za sobom dovlači, vidjelo se i kada je francuski predsjednik François Hollande – inače čest lik na Charliejevim karikaturama – došao izraziti svoju sućut preživjelim članovima redakcije. Predsjednika je baš u tom ozbiljnom trenutku posrao golub, a šarlijevci su, naravno, prasnuli u smijeh.

   Živost i žilavost tog duha pokazala je i naslovna stranica prvoga broja nakon masakra na redakcijskom kolegiju. Znate već tko je na njoj nacrtan, na koje mu je oko kanula suza, koju parolu drži u rukama i što mu piše iznad turbana.

Onima koji su se pitali što znači ta poruka, tko je taj što oprašta i kome je sve oprošteno, na usluzi se našla Zineb el Rhazoui. U nemogućnosti da to svakome ponaosob objasni uz kavu, dala je izjavu za Radio BBC:

   »Poruka je upućena uglavnom nama, jer moramo oprostiti. Mislim da bi oni koji su ubijeni danas rado sjeli i popili kavu s teroristima kako bi ih pitali zašto su to uradili. Mi im moramo oprostiti, jer ne trebamo mrziti počinitelje napada na našu redakciju, jer se ne borimo protiv takvih ljudi već protiv ideologije. Sve što se događa nakon ubojstava mora otvoriti vrata oprostu. Mi jednostavno moramo oprostiti.«

   Znate kako je odjeknula i naslovnica i poruka oprosta. I da val nasilja koji je uslijedio nije izazvan ničim što su uradili ljudi iz redakcije nad kojom je počinjen zločin. I jasno vam je, vjerujem, koliko je podlo i palež džamija i palež crkava, i mrziteljske marševe pegidaškog šljama i krvave prosvjede razjarenih muslimana pod ravnanjem fundamentalista dovoditi u bilo kakvu vezu sa Charlie Hebdoom.

Jer baš je Charlie, ustrajnije i žešće no bilo koga drugog, ismijavao rasiste i progonitelje imigranata. Dakle one protiv kojih fundamentalisti – gle, začudo! – ne organiziraju demonstracije nalik ovima protiv satiričkog lista o kojemu ne znaju ništa niti išta žele znati.

   Pa kad njih ne zanima što su svih ovih godina radili ljudi iz Charlie Hebdoa, i oni pobijeni i oni preživjeli, zbog čega im u održavanju tog svetog neznanja pomaže i papa Franjo? Misli li Sveti Otac da je pravedan i kršćanskom ljubavlju nadahnut kada histeriju usmjerenu protiv ljudi koji su živote proveli – a neki ih i izgubili – u borbi protiv mržnje, gluposti, zaslijepljenosti, fanatizma, izrabljivanja, pohlepe… de facto pravda svojom neduhovitom prispodobom:

»Ako mi dr. Gasbarri, koji je i moj prijatelj, opsuje majku normalno je da si može očekivati da će dobiti udarac šakom. Ne može se provocirati, ne može se zafrkavati tuđu vjeroispovijest. To nije u redu… Može se onda dogoditi ono što bi se dogodilo dr. Gasbarriju kada bi rekao nešto protiv moje majke.« I svojim okamenjenim zaključkom: »Svaka religija ima svoje dostojanstvo i ne smije biti ismijavana. U slobodi izražavanja postoje granice, kao što je ona glede moje majke.«

   Kazao je to papa Franjo u avionu na putu za Manilu, gdje je pred sedam milijuna svjedoka izgovorio i ovo: »Bog je stvorio svijet kao divan park, ali čovjek je unakazio tu prirodnu ljepotu i stvorio je društvene instrumente koji su siromaštvo, neznanje i korupciju učinili stalnim.«

Pa ako ikada svrati na kavu u redakciju Charlie Hebdoa – gdje ga, kao i svakoga tko ima ikakav prigovor na račun tog lista, čeka onaj fildžan viška – možda ga iznenadi što će mu netko od preživjelih nacrtati da je tim riječima pred sedam milijuna filipinskih vjernika ustvari ispsovao svoju majku.

   Svoju Svetu Mater Crkvu koja se – i bez da je nacrtaju Luz ili Coco – mogla prepoznati među tako precizno opisanim »društvenim instrumentima koji su siromaštvo, neznanje i korupciju učinili stalnim«.