N1 televizija nije za bacit. Nije prošlo ni tri mjeseca službenog emitiranja ovog regionalnog kanala, pa nije još vrijeme za dalekosežne zaključke, ali u mojem kućanstvu obavezno ju se konzultira kad je riječ o informativi, što se, recimo, s Al Jazeerom Balkans nije desilo.

   Prvo, dobro su odlučili započeti Dnevnik u 19 sati. Nije bilo nikakve potrebe tući se za prvo započinjanje centralne dnevne informativne emisije, jer i RTL-ova počinje prerano, upravo zato da bi bila prva. Naravno, valja uzeti u obzir i to da je N1 pravo regionalna televizija, s tri studija, zagrebačkim, beogradskim i sarajevskim, pa je usklađivanje satnice tim kompliciranije. U svakom slučaju 19 sati je sasvim OK, ni prerano ni prekasno.

   Dobro je i da je Zoran Šprajc smirio strasti, pa njegovi napadaji privatiziranja medijskog prostora više nisu redovno stanje stvari kao što je to bilo pred kraj njegova predugog angažmana na HRT-u. Dapače, vratio se u svoje najbolje dane voditelja centralne informativne emisije, s tek pokojom duhovitom opaskom, ali prije svega profesionalno i suvereno vodi emisiju.

   Drugi adut novog teve igrača je Pressing, informativna emisija koja na prvu nije ništa posebno: razgovor o aktualnim temama s gostima, ali na drugu osvaja nepretencioznošću, odličnim izborom relevantnih sugovornika, a konačno i tehničkom pozadinom. Naime, gosti često nisu u studiju, nego ih se poziva putem različitih veza, ali to uglavnom funkcionira sasvim dobro, bez uobičajenog kašnjenja signala ili pucanja veze. Gost je tako u prvom planu, pa su, recimo, slučaj strašnog pokolja u Charlieju Hebdou u Pressingu komentirali Boris Dežulović, Brankica Stanković i Senka Kurt. Nitko nije imao bolju ekipu.

   Nema N1 još puno aduta, ali ima zanimljivih reportaža i činjenicu da im je partner CNN. Kad se sve zbroji, ono ključno u čemu zasad uspijevaju jest to da su ex-Yu regiju učinili ponovno zanimljivom, a ne da se informacije iz BiH i Srbije čine kao da su s drugog planeta.