Čemu se mučiti, provoditi sate i sate u razgovorima, prepucavanjima, nadmudrivanjima sa sindikatima kada ih je moguće preveslati i ono što se zamisli provesti u djelo, a da im se ne uputi, makar reda radi, zahtjev za očitovanjem. Čemu mijenjati zakone i time se dovesti u situaciju da ta zakonska rješenja propitkuju saborski zastupnici. Nema potrebe.

Rješenja postoje. Jest, sindikati će se zbog njih malo buniti, ali ta će buna brzo proći. I tako je najbolje posegnuti za Uredbom, koja se u pravilu donosi u vrijeme kada sabor ne zasijeda. Ima zakonsku snagu, Vlada je kreira onako kako to ona želi i nitko joj ne stoji na putu da željeno realizira. 

  Koalicijska vlada preko 60 puta u tri godine mandata zadirala je u materijalna prava zaposlenih u državnim i javnim službama – uredbom. Uglavnom je tim uredbama mijenjala koeficijente u državnim i javnim službama, odnosno unutar pojedninih djelatnosti.

Primjerice, vrlo česte izmjene u tri godine osjetila je policija bilo da je uredbama mijenjan ustroj sustava, pa time i položaj dijela zaposlenih ili su mijenjani koeficijenti za izračun plaće. I da ne bi bilo zabune, nije Vlada uvijek uredbama koeficijente korigirala tako da zaposleni budu na gubitku. U nekim slučajevima, za određeni krug radnika koji plaće primaju direktno iz proračuna, uredbe su donijele koju kunu više na plaći. 

   Sindikati su u potpunosti u pravu bili kada god su ukazivali i kritizirali vladin način rješavanja problema uredbama koje joj služe poput mentol bombona za kojima se poseže kada malo grlo zagrebe. Prosječno je aktualna Vlada godišnje donosila 20 uredbi koje su se direktno odrazile na zaposlene kojima je ona poslodavac. S obzirom na protekle godine, znači da bi Vlada i u ovoj godini trebala donijeti 20-ak uredbi kako bi zadržala dosadašnji ritam inovativnog socijalnog dijaloga. Usporedbe radi, njeni prethodnici su u tri godine donijeli tri puta manje udrebi kojima su zadirali u prava zaposlenih. 

  Sindikate je posebno zažuljala uredba donesena zadnjeg radnog dana prošle godine kojom je za tri mjeseca produženo važenje zakona kojem se u državnim i javnim službama uskraćuje isplata dodataka na vjernost službi, odnosno uvećanja plaće za 4, 8 ili 10 posto na što imaju pravo radnici s 20, 30, odnosno 35 godina staža. Od travnja prošle godine taj im je dodatak privremeno uskraćen zbog gospodarske situacije i fiskalne održivosti sustava. Iako je zakon donesen na privremeni rok, vlada se tek zadnjeg dana prošle godine sjetila da on postoji i da zapravo prestaje važiti. Pa se niti 24 sata prije isteka njegova trajanja sjetila da se okolnosti u zemlji nisu promijenile te se na telefonskoj sjednici odlučila na produžetak važenja zakona.

Neozbiljno je to, ili namjerno. Ako je Vlada doista zaboravila na propis s ograničenim rokom trajanja, onda je riječ o neozbiljnosti. Ako na taj propis nije zaboravila, nego je čekala zimski odmor Sabora, blagdane i spajanja slobodnih dana, onda je riječ o namjeri. Namjeri izbjegavanja dijaloga i rasprave, što je jadno. Pa i kukavički. Jer, Vlada u osnovi pokazuje da se boji sindikata i bježi od razgovora s njima.