Konačno je i to završeno, imamo predsjednicu Republike, ljevica je poražena, profesoru Josipoviću se valja pakirati natrag na fakultet.

  Kao što pobjednici sada imaju pravo bučno slaviti, tako se i gubitnici slobodno mogu žaliti što je iz mrtve trke, sa samo jedan i pol posto prednosti, kao nova šefica države izašla kandidatkinja desnice.

  Ali nekoliko činjenica o tome zbog čega ipak baš ona na koncu ide na Pantovčak teško da se može poreći.

  Prvo, tijesna, ali presudna većina birača očito je procijenila da ovo dugogodišnje recesijsko crnilo i opće propadanje u Hrvatskoj treba napasti nekom velikom promjenom i zato su u nedjelju zaokružili broj dva koji je bio glasnik novoga, a ne broj jedan koji je simbolizirao status quo.

Suprotno uvriježenim mišljenjima da je najviše zato nastradao, Josipović se mogao stotinu puta ograditi od poteza SDP-ove vlade, ali bi sada svejedno bio percipiran kao njen produžetak, a k tome bi se još pokazao i kao antipatični račundžija koji se vlastohlepno spreman odreći ekipe koja mu je kao političaru ponudila šansu života. Dakle, između stare i nove metle, nešto bolja prođa naprosto se posrećila novoj.

  Drugo, Kolindi Grabar-Kitarović je jako pomoglo što se uspjela uvjerljivo predstaviti javnosti kao tradicionalna, ali tolerantna osoba s kojom se da razgovarati o prijeporima i naći zajednički jezik čak i oko najkonfliktnijih pitanja. Zavodljivi populistički šarm tom tipu osobnosti koji je gradila u ovoj kampanji dalo je i njeno konstantno izvikivanje veselih refrena o zajedništvu, optimizmu, samopouzdanju i uspjehu.

U zanosu izborne pobjede, ona je taj svoj zlatni pehar instantne općenarodne sreće prelila ekstatičnim obećanjem da će ova naša prezadužena, neuređena i nereformirana Hrvatska, postati pod njenim vodstvom »jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije i svijeta«.

  Ali čak i jedna tako drastično nekontrolirana izjava sjela je kao salivena u taj njen sunčani kolaž namijenjen preokretanju raspoloženja nacije iz sivog, pasivnog i pomirenog s propadanjem, u svijetlo, aktivno i optimistično.

Sva ta ružičasto obojena jamstva nove predsjednice da će se ona za sve brige smjesta pobrinuti, sve riješiti, sve što stoji pokrenuti, sve što treba sazvati i opozvati i sve na kraju obaviti, jamstva koja je objedinila pod egidom »vjera u Hrvatsku«, pala su kao plus na minus ozbiljnog i zabrinutog Josipovića koji je obećao da će se boriti za teške reforme kroz mukotrpnu promjenu Ustava.

  I treće, iza Kolinde Grabar-Kitarović stala je kompletna mašinerija HDZ-a bez ostatka – kao što se i pristoji kad se biju važne bitke – dok je Josipovića, svaki put kad bi pisnuo o bilo čemu, neshvatljivo minirao upravo premijer iz njegove stranke.

Zoran Milanović, kome je po definiciji moralo biti stalo da njegov kandidat još jednom potvrdi predsjednički mandat i da se tako izbjegne neugodna kohabitacija s Uredom predsjednika u kome sjedi čovjek HDZ-a, takvim je neracionalnim, politički netalentiranim i samoubilačkim ponašanjem u ovom slučaju prevršio svaku mjeru. Te svoje kvalitete Milanović je demonstrirao mnogo puta do sada, ali ovdje će ga koštati kao suho zlato.

Jer, osim gloženja koja sada slijede s novom predsjednicom države i preko nje sa šefom njene stranke Karamarkom, predsjednik Vlade je svojoj političkoj skupini pokopao sve šanse za sljedeće parlamentarne izbore. Na tome stvarno treba čestitati njemu kad već on nije našao za potrebno čestitati Kolindi Grabar-Kitarović.