Malo vrijedi ljudski život. Lako ga je uništiti jednim potezom prsta na obaraču. Ali, svi životi nisu jednako vrijedni kao životi ubijenih u redakciji satiričkog magazina Charlie Hebdo. Gotovo 4.000 ilegalnih emigranata iz sjeverne Afrike poginulo je prošle godine u pokušaju da se domognu obale Europe. Čak 207.000 emigranata pokušalo je prijeći Sredozemno more. Najviše je bilo Sirijaca, oko 60.000. Većina dolazi bez ičega. Natiskani u čamcima kao sardine, bez vode i hrane, osnovnih uvjeta sigurnosti s kartom koju su morali platiti krijumčarima ljudi po cijeni od nekoliko stotina do nekoliko tisuća dolara. Karte za putovanje u jednom smjeru. Valja pretpostaviti da nitko od njih nije bio novinar. Možda i jest, ali se to i ne zna, jer ti ljudi nemaju ime ni prezime, niti je itko od njih imao priliku boriti se za slobodu govora. O njima ništa ne znamo. Lišeni su osobnosti. Do te mjere da nikada neće imati ni svoj grob, a većina nikada neće biti ni zavedena u popis umrlih. Oni naprosto umiru pokušavajući se spasiti. I pobjeći.

   Naoko je neukusno uspoređivati žrtve, jer doista neke stvari nisu iste. Tisuće i tisuće utopljenika u Sredozemlju nitko nije ubio, nitko im nije pucao u glavu tako okrutno kao što su to učinile ubojice iz Pariza. Ali je usporedba potrebna, jer se nipošto ne može reći kako je Europa nevina i ne snosi odgovornost u partnerskom odnosu sa SAD-om, za dobar dio razaranja i ratnih zbivanja na Bliskom istoku i zemljama sjeverne Afrike, počev od Libije, pa sve do ostalih zemalja u kojima se dogodilo i događa se »arapsko proljeće«. Uvođenje demokracije politikom sile predvodi SAD, dok je Europska unija već godinama pomoćni radnik, iako su rezultati ratnih avantura na razini katastrofe. Niti se demokracija može uvoditi bombama, niti se na tome može očekivati trajni mir i stabilnost. Politika kreiranja rata i eskalacije ratnog sukoba bila je i najsnažniji temelj stvaranja Islamske države, čije su radikalne metode ratovanja takve da apsolutno nema prezanja od ničega. Pa tako ni odrubljivanja glava novinara. Dok se Europa zaklinje u zaštitu svoju tradicije slobode medija i javno izgovorene riječi na prosvjedima uz parolu »Ja sam Charlie Hebdo« u Iraku ili Siriji nema smisla govoriti o slobodi govora. Tamo ne postoji ni sloboda kretanja, a uvijek je otvorena mogućnost da ljudski život bude pretvoren u kolateralnu žrtvu zbog neznatne pogreške u navođenom bombardiranju dronova ili ratnih aviona. Svatko željan koliko-toliko normalnog života pokušat će pobjeći. Pa tako i one tisuće očajnika što se valjaju u kajićima po Sredozemlju i postaju pomalo dosadna vijest na koju Europa nema kvalitetnu reakciju čak niti kad je riječ o organizaciji spašavanja, pružanju pomoći i prihvatu izbjeglica. Europa je licemjerna. Zatvara granice, ne može i ne želi primiti tako veliki broj izbjeglica i tako otvara ilegalne puteve preko Sredozemlja na kojima zarađuju krijumčari. Sistem je gori od najgoreg robovlasništva. Jer su i robove nekada davno prevozili pazeći da ipak prežive putovanje. Ovdje to nije slučaj.

   Francuski predsjednik Hollande pozvao je jučer da se ne prihvaća stigmatizacija muslimanske zajednice zbog Charlie Hebdoa. U pravu je kad nastoji pozvati na razum i spriječiti osvetu i širenje nasilja. Ubojice 12 ljudi među kojima ima i muslimana nisu i ne mogu biti nikakvi borci za islam. Oni su jednostavno ubojice. Međutim, valjalo bi još ponešto reći o rezultatima globalne borbe protiv terorizma, koju je obznanio američki predsjednik Bush nakon rušenja »blizanaca« u New Yorku 2001. godine. Četrnaest godina kasnije terorizma je sve više, a prijetnje su sve veće, iako je Osama bin Laden ubijen. Osjećaj sigurnosti na ulicama europskih metropola je daleko manji. Pokrenut je niz ratova, od Afganistana do Sirije. Tamo gdje su ratovi i prestali ili se SAD sa saveznicima u NATO-u povukao, nastavljeni su sukobi. Nije uspostavljena sigurnost, nema stvarne demokracije ni slobode izbora. Dogodilo se upravo suprotno. Strašno potonuće u nasilje i kaos. Istovremeno je proveden drastičan gubitak građanskih sloboda u zemljama zapadne demokracije, koje se pravdalo upravo borbom protiv terorizma. Prisluškivanje, hakiranje mailova i dokumenata, pretresanje na aerodromima, nadzor i represija nad svime što je potencijalno sumnjivo. Na djelu je ograničavanje ljudskih prava i sloboda. Uključujući i slobodu govora.

   Naredni broj satiričnog francuskog magazina bit će tiskan u rekordnoj nakladi, ali se odjeci pucnjeva još dugo neće stišati. Ni zaboraviti. Pobjedu slobode govora neumjesno je slaviti. Ona prerasta u zlokobnu karikaturu plaćenu u krvi. A to ipak nije sloboda govora. Tek iluzija za koju se još uvijek vrijedi boriti. Bilo bi dobro početi od izbjeglica. Njihova prava na život. Na bilo kakav govor. I Charlie Hebdo u svojim rukama.