Godina 2015. bit će važna za izazivače političkog establišmenta. U nekoliko država ti izazivači, koji bi prilično temeljito mijenjali politiku, a time i društvo, na izborima će imati priliku doznati koliko ozbiljno izazivaju okoštali politički establišment u pravilu utjelovljen u dvije velike stranke – socijaldemokratsku i konzervativnu.

   Prije kraja siječnja znat ćemo koliko vrijede Syriza i njen čelnik Alexis Tsipras. Ankete uoči grčkih parlamentarnih izbora zakazanih za 25. siječnja idu im u prilog. Dosadašnji izborni rezultati su im dobri, prije dvije i pol godine osvojili su skoro 27 posto. Rezultat im je bio odličan, ali dovoljan za ostanak u oporbi. U Grčkoj su se od obnove demokracije 1974. godine na vlasti izmjenjivale dvije stranke – PASOK i Nova demokracija – a s njima se na vlasti izmjenjivale i dvije obiltelji: Papandreu i Karamanlis. Grčka kriza razbila je taj duopol, u krizi je posebno teško prošao PASOK, a pojavio se relevantan izazivač, Tsiprasova Syriza.

Za dužnosnike Europske unije Tsipras je posljednjih godina bio nešto poput babaroge: jako je nepoželjan, snažno prisutan i svi se nadaju da ipak neće uspjeti doći na vlast. Njegov dolazak na vlast sada je realna mogućnost, on je nešto ublažio svoju retoriku koja i nije bila toliko radikalna koliko su je zapadnjački mediji nastojali prikazati. Tsipras je u proljeće 2013. godine gostovao na Subversive festivalu u Zagrebu i barem na potpisanog autora ostavio loš dojam čovjeka koji za stanje u Grčkoj krivca traži ponajprije izvan Grčke (u EU i Angeli Merkel), zatim strankama koje su vladale ili vladaju Grčkom (dakle, manje-više sve osim njegove), a one su krive zato što bespogovorno izvršavaju naredbe EU i Angele Merkel. Nikakva autorefleksija o grčkoj odgovornosti zašto je u stanju u kakvom jest, zašto je uprava u toj zemlji iznimno neefikasna, zašto u Grčkoj jedva da ima ikakve industrije nije se tada mogla čuti. Njegov ekonomski plan bio je jednostavan: uzet će bogatima i dati siromašnima pa će i siromašni imati što trošiti i tom povećanom potrošnjom porast će BDP. U početnoj fazi kampanje Tsipras ambiciozno najavljuje da će nakon izbora »međunarodna tržišta plesati kako mi sviramo«, u što baš i nije lako povjerovati. No, već koncem siječnja Tsipras bi od izazivača establišmenta mogao postati establišment, a tada ćemo vidjeti kolika je u praksi razlika između izazivača i establišmenta.

  Vjerojatno najbrže rastuća stranka u Europi, španjolski Podemos, možda će provjeriti utemeljenost svog rasta na lokalnim izborima u svibnju. Stranka je nastala prošle godine, već na izborima za Europski parlament osvojila je osam posto glasova i pet (od 54 koliko ih se bira u Španjolskoj) zastupnika. U kolovozu je Podemos imao oko 100.000 članova, na kraju godine više od 300.000. Čini se da se taj izazivač odlučio na pomalo čudnu taktiku. U listopadu je stranka odlučila da neće izravno sudjelovati na lokalnim izborima. Umjesto toga podržat će niz lokalnih političkih inicijativa nastalih u krizi. Podemos bi, ostane li pri toj odluci, mogao biti u vrlo čudnoj poziciji. Osim što bi time propustio priliku politički se ukotviti na lokalnoj razini, on bi bio najsnažniji politički izazivač establišmenta u Španjolskoj, ali praktično izvaninstitucionalni. Bio bi predstavljen u Europskom parlamentu i, svojom voljom, nigdje više.

   Nasuprot tvrdnjama koje smo mogli čitati nakon izbornog uspjeha Ivana Vilibora Sinčića u prvom krugu predsjedničkih izbora, politički establištment u Hrvatskoj, utjelovljen u dva snažna bloka, oko SDP-a i HDZ-a, nije ni izbliza uzdrman kao u Grčkoj ili kako bi mogao biti uzdrman u Španjolskoj. Kandidati ta dva bloka osvojili su u prvom krugu 75 posto glasova što znači da oni još uvijek uspješno kontroliraju biračko tijelo.

   No, eventualni treći igrač (o kojem se godinama u Hrvatskoj lamentira) mogao bi imati velik utjecaj na stvaranje moguće koalicije nakon parlamentarnih izbora koji će se održati koncem ove, ili najkasnije u veljači sljedeće godine. Sinčić se pojavio kao razbarušeni (i ne pretjerano suvisli) izazivač establšmenta, ali važno je jedino ima li ono što on govori publiku ili nema. Prvi krug predsjedničkih izbora pokazao je da publike ima, a drugo je pitanje hoće li njegova stranka Živi zid publiku uspjeti sačuvati do parlamentarnih izbora. Konačno ćemo vidjeti i pravu snagu ORaH-a Mirele Holy. U slučaju ORaH-a ipak valja imati na umu da je tu stranku teško uspoređivati sa Sinčićem ili Syrizom. ORaH evenutalno može ugroziti izborni uspjeh jedne od dvije velike grupacije na hrvatskoj političkoj sceni, ali njegov cilj nije radikalna promjena načina funkcioniranja politike i uređenja društva.