Jako je upitna praksa hrvatskog parlamenta kada je riječ o skidanju imuniteta zastupnika. Ovaj institut postoji u Ustavu da bi se zastupnici, posebno oporbeni, zaštitili od diskrecijskih odluka izvršne vlasti odnosno njenih represivnih organa, da ih se progoni iz političkih razloga. Nije bez veze ustavotvorac dao pravo parlamentu da odlučuje o skidanju imuniteta, što pak znači da se on može skinuti, ali i ne mora. Bilo je slučajeva da su čudne optužnice dolazile iz DORH-a, a da je Sabor automatski skidao imunitet. Iako Ustav omogućuje Saboru i ulaženje u meritum slučaja. Baš zbog toga da bude osigurač koji bi onemogućio da izvršna vlast maltretira oporbene zastupnike.
Ova je tema inače iskočila prije tjedan dana kada se skidao imunitet Ivanu Pernaru. Njega je DORH teretio da je krajem 2015. grafitima oštetio fasadu privatne kuće. Dio je zastupnika nažalost podržao Pernarove tvrdnje da je to dokaz da je on žrtva političkog progona po narudžbi HDZ-a u izvedbi DORH-a, a sve zbog toga što u Saboru kritizira ovu stranku. Ali to jest kazneno djelo koje je on i priznao. Tako da ovo nije bio baš najbolji primjer, ali je svakako dobro došao da Sabor konačno preispita praksu automatskog skidanja imuniteta kada god to zatraži DORH.
Ne bi bilo loše i da Sabor razmotri svoju drugu praksu kada je u pitanju ovaj ustavnopravni institut. Ustalila se naime i praksa da se imunitet automatski ne skida ako se to traži po nečijoj privatnoj tužbi. I ovaj je običaj vrlo diskutabilan iz barem dva razloga. Prvi je taj da u ovaj običaj ulaze i slučajevi kada privatni tužitelj preuzima kazneni progon od DORH-a. Bilo je već u pravosudnoj praksi slučajeva da je DORH krivo procijenio činjenice da i je privatni tužitelj u nekim vrlo osjetljivim slučajevima uspio uvjeriti sud da podigne optužnicu. Sabor bi ovdje itekako trebao obratiti pažnju, ući u meritum i tek onda donijeti konačnu odluku.
Drugi razlog za promjenu prakse jest i običaj da se imunitet ne skida kada privatni tužitelj zastupnika tuži zbog uvrede i klevete koje je izrekao izvan sabornice. I opet bi kao dobar primjer mogao poslužiti Pernar koji je u zadnjih mjesec dana ne baš biranim riječima govorio o voditelju HRT-a Aleksandru Stankoviću i odvjetniku Marijanu Hanžekoviću. Obojica su ga tužila, ali su zapeli već na prvom koraku. Sabor je naime poštovao svoju praksu da u ovakvim slučajevima ne udovoljava želji tužitelja. Ovakve odluke dovode u neravnopravan položaj građane u odnosu na zastupnike. Naime, ima zastupnika koji su u Saboru već dva desetljeća i formalno gledano oni bi cijelo ovo vrijeme mogli vrijeđati i klevetati koga žele, a da su potpuno zaštićeni od bilo kakve mogućnosti da ih se kazneno goni. Istina, cijelo to vrijeme ne teče zastara, ali je zaista bizarno da bi netko pravdu morao čekati i više od 20 godina.
I tu se negdje dolazi do jednog od najvećih paradoksa hrvatskog pravosuđa. Štiti se zastupnike ako su nekog uvrijedili ili klevetali izvan Sabora, a dopušta se njihov progon za ono što su izrekli u samoj sabornici. Time su se potpuno okrenuli na glavu bolji parlamentarni običaji demokratskih zemalja. Naime, tamo je pravilo da parlamentarac odgovara za ono što je rekao izvan parlamenta, ali nikako ni pod koju cijenu ne smije biti progonjen za ono što je rekao u samom parlamentu.
Recimo poznat je primjer iz britanskog parlamenta – ima ih puno, ali je ovaj jedan od poznatijih – kada je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća tom zemljom vladala špijunska manija. Svi su smatrali je Kim Philby takozvani treći čovjek, ali se nitko to nije usudio javno izreći jer bi došao pod udar teške tužbe za klevetu teške na stotine tisuća funti. Međutim, jedan je laburistički zastupnik u parlamentu imenovao Philbyja kao sovjetskog špijuna. I ništa mu se nije moglo dogoditi jer ga je štitio stoljećima staro pravilo o privilegiji zastupnika da ne mogu biti progonjena za ono što kažu u parlamentu. Philby ga je pozvao da to kaže izvan parlamenta, ali se ovaj nije usudio od straha od tužbe.
A u Hrvatskoj je situacija obrnuta. Recimo Pernar može svašta govoriti izvan parlamenta, a da mu se ne dogodi ništa dok je svojevremeno Damir Kajin bio progonjen zbog toga što je usred Sabora govorio o HRT-u. Oni su ga tužili, istina parnično za naknadu štete, i Kajin se zbog toga morao povlačiti po sudovima. Dakle, u saborskoj se praksi događaju čudne stvari i krajnje je vrijeme da se situacija dovede u red. Nešto bi se definitivno moglo napraviti kroz najavljene promjene saborskog poslovnika, ali sudeći po najavama rad hrvatskog parlamenta mogao bi biti još dalje od boljih običaja koji vladaju u starim demokracijama. Osim toga, da bi se imunitet bolje definirao potrebne bi bile i izmjene Ustava, a to je tek nemoguća misija. Stoga je nažalost za očekivati da će sve više manje ostati isto, moguće i gore.
