Pet milijardi kuna uzeo bi Predrag Matić Ministarstvu za demografiju, obitelj i mlade te njima podebljao budžet Ministarstva branitelja koje već gotovo godinu dana najavljuje novi braniteljski zakon kojim bi status hrvatskih branitelja dobio praktički svatko tko je rat omirisao ili mu to može zaprisegnuti dvoje svjedoka.

Neka tih pet milijardi bude za mirno ostvarenje tog sna, obrazlaže bivši ministar svoj amandman na proračun, uzet će se od “naših najugroženijih sugrađana, korisnika socijalne pomoći, jer oni ionako imaju malo i nedovoljno za normalan život, ali o tome je sve rekla bivša HDZ-ova ministrica socijale, poručivši im: “Neka crknu”. Nećemo crći od smijeha na ovu Matićevu ironiju kojom raskrinkava apsurdnu namjeru vladajućih da radi mira u kući nekritički futraju novcem Ministarstvo branitelja, na koju kao bivši branitelj i logoraš itekako ima pravo.

Puno ozbiljniji je amandman Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, kojim se nastavlja pobuna na Plenkovićevom brodu Bounty, a koji od svog premijera traže da 13 milijuna kuna uskrati civilnom društvu i usmjeri ih u nekoliko ministarstava, od kojih je jedno i ono branitelja. Budući da je i Ministarstvu obrane podebljana lisnica, možda bi trebalo razmisliti da se ubuduće iz proračuna kolektivnim novcem ne financira ništa što se može zvati građanskim, odgoj, obrazovanje, ili prosvijećenim i kulturnim, već isključivo i jedino ono što je militantno i militarističko.

To je naprosto naše stanje uma, a o ratu kao najvećem kulturnom događaju na ovim prostorima prije više od desetljeća pisao je sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević i govorio našem listu:

– Svaka politika je ratna politika ako se ona u konačnim odlukama poziva na legitimitet koji će dati veteranima. U titoizmu, to je značilo dati legitimitet narodnim herojima i majkama. Pred njima reći što želite u politici – to je značilo da dobivate legitimitet. (…) Kad političar danas okuplja veterane, on okuplja ljude koji su na margini i problem legitimacije je stoga postao drastičan. Dakle, unutarnje razaranje može se pratiti kroz odmicanje veterana od centara političke moći, ali i dalje ta moć ne može funkcionirati bez veterana, bez legitimiteta koji upravo oni daju ratnoj politici…

Teško se i danas ne složiti s Vlaisavljevićem “da se svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima.”

To je taj “koncept svetog” bez kojeg politika ne može funkcionirati i zato sve, pa i nekritičko povećanje proračuna, pokušava predstaviti kao spontani izraz volje veterana, i zato im se nastoji dodvoriti na svaki mogući način. Civilno društvo znači mir, a mir nepostojanje ratnog neprijatelja zahvaljujući kojem se konstituira naš vlastiti identitet. “Ono što je u ratu bojišnica, to su u miru kultura i jezik. Kulturna politika jest ratna politika i obrnuto”.

Zna to dobro Hasanbegović, pozer u oružanom ratu, jurišnik u mirnodopskom.