Samo jednu nanočesticu korupcije, rasprostranjene apsolutno posvuda gdje posao i plaće daje država, razotkriva snimka razgovora između Marija Marjanovića, jednog od direktora u HEP-u, i njegovog nadređenoga Ivice Martineka, također direktora u istoj državnoj tvrtki. Martinek traži od Marjanovića da zaposli nećaka predsjednika uprave HEP-a Perice Jukića, umjesto branitelja koji se također prijavio na natječaj. Prijeti mu smjenom ako se ne podvrgne zapovijedi.

Ah, tako poznato i tako banalno.

Jedino što je ovaj slučaj izašao van, pa imamo rijetko priliku gledati uživo tipski dokumentarac o povjerljivim kadrovskim namještaljkama iz državnih kancelarija, javnih poduzeća, agencija, škola, bolnica, centara za socijalni rad i drugih službi koje hrani novac poreznih obveznika. Zazvoni telefon i stvari se riješe same od sebe.

Sada je Martinek provaljen, pa je jučer podnio ostavku, naletio je na tipa koji je odbio poslušnost. Ali nema tu nikakvog razloga za društveno slavlje, a niti katarze. I neka ne glume nevinašca ovi u Saboru koji se sada peru povodom ovog malog slučaja. Pa po Hrvatskoj sjede tisuće raznih Martineka i njihovih slugana, koji će za svoje političke postavljene šefove odraditi sve što se traži, pa i više od toga. Tih Martineka, čija su mjesta sigurna do penzije ako baš ne zapale zgradu, kao što je sigurno da će sutra svanuti novi dan. Zato na državnim plaćama imamo Sabor u malome, red iz ove stranke, red iz one, i tako do sudnjega dana.

Plenkovićeva Vlada osnovala je novo ministarstvo državne imovine da se domaćinski brine o kompletnom imetku države. No trebalo bi, uza sve to, trajno namijeniti – sada ministru Goranu Mariću, a poslije i njegovim nasljednicima – po nekoliko proračunskih milijardi za korupciju. Neka, nakon svakih izbora, razdijele obilati harač u eurima svim svojim političkim kadrovima koji čekaju da naplate pobjedu. To bi »državnu imovinu«, budžet, iliti sve nas, koštalo stostruko manje nego ovo što imamo sada. A to su namješteni javni natječaji, fingirana javna nabava, nepotistička zapošljavanja u državnoj i lokalnoj administraciji i javnim službama, nezaslužene privilegije.

Nedavno sam pitala mog nećaka koji je diplomirao i dugo ne nalazi posao, zašto ne ide raditi barem u školu, jest, male su plaće, ali bar za početak. Ma što je tebi!? – gleda me kao da sam pala s Marsa. Javlja se stalno, ali u kombinaciji su uvijek razne kume i kumovi političara na vlasti, sestre, žene, šurjaci i prijatelji. U javnim poduzećima je tek pravi cirkus. Samo idi na natječaj za zaposlenje, pa ćeš vidjeti kakvu će budalu od tebe napraviti, a pritom nećeš nikome ništa moći dokazati. Kafka je mala beba za Hrvatsku.

Jasno da onda samo mrvice može dobiti onih 50.000 ljudi koji rade za minimalac, zato nema ni za što tamo gdje stvarno treba nešto dodati. Pa uvedite onda zakonom te političke apanaže. Da se barem više ne lažemo.