Onog trenutka kad je izabrana, Kolinda Grabar-Kitarović demonstrativno je dala udaljiti Titovu bistu iz Ureda predsjednika, a sada naočigled kopira upravo najgore običaje iz Titovog vremena. Na Dan dubrovačkih branitelja otišla je nekidan u posjet Dubrovniku i tamo su joj priredili susret s djecom iz vrtića. Pripremila im je poklone, lijepa stvar u ove predblagdanske dane. Ali što im je donijela?

Uz čokoladice tvornice Pionir iz Subotice, razdijelila im je, dakle, i hrpu fotografija same sebe sa zlatnim predsjedničkim potpisom. Prvo Tita baci van, a onda baš u njega ugleda kao da joj je on najviše u srcu. Neki su roditelji shvatili kao provokaciju »srpske« slatkiše, koji se inače normalno prodaju na našem tržištu, ali hajde, greška, netko iz protokola na Pantovčaku očito nije pazio na osjetljivi detalj porijekla, valjda su te bile najjeftinije.

Zašto je, međutim, natrpala u dječje ruke svoje slike, to je ozbiljno pitanje koje treba postaviti gospođi Kolindi. Jer, koji to suspektni porivi mogu nagnati šeficu jedne tehnički demokratske države da građanima svoje zemlje od tri, četiri i pet godina zaozbiljno daruje replike svoga predsjedničkog lica?

Kao što slika govori tisuću riječi, tako i ova neukusna epizoda s darivanjem vlastitih portreta govori tisuću riječi o njenom shvaćanju predsjedničke dužnosti, zastarjelom, odavna odbačenom, karikaturalnom, pa i opasnom.

Očekuje li Kolinda Grabar-Kitarović da je uokviri u dnevnom boravku svaka obitelj kao što su nekad, po selima, vješali Titove slike na svaki siromaški zid i na svaki kandelaber? Bi li voljela da njezin lik prišiju dubrovačke mame svojoj djeci na vrtićke ruksake i školske torbe?

Da se tiskaju kalendari, po jedna njena slika u raznobojnim haljinama za svaki mjesec u godini? Da se curice počnu češljati kao ona? Pa na što bi mogao upućivati ovaj ispad, osim na želju da joj se svi dive i klanjaju kao što se danas još samo u Sjevernoj Koreji moraju diviti i klanjati vrhunaravnom vodstvu svog vođe? I može li predsjednica navesti gdje je za ovo svoje ponašanje našla politički uzor ako ne kod druga Tita?

Da je Angela Merkel negdje izvadila iz torbe paket svojih fotografija sa zlatnim potpisom i krenula ih razdavati bilo gdje i bilo kome, a pogotovo djeci vrtićkoga uzrasta, bila bi istog momenta na njemačkim naslovnicama obrađena kao politički trash i predmet sprdnje.

Političari u normalnim demokracijama ne služe kao kumir za obožavanje jer dolaze i odlaze na izborima kao dužnosnici administracije, odrade mandate, ostave ili ne ostave trag i vrate se u svoju građansku privatnost. Nemaju fan klubove, a ako idu u vrtiće, onda djeci pričaju o vrijednostima, a ne o svojoj veličini.

Čak je i nedavno preminuli Fidel Castro, a znamo kako je vladao, za života zabranio da se po njemu nazivaju ulice i trgovi na Kubi. Ali naša predsjednica, živa živcata, sama sebi pravi kult ličnosti. Valjda da za njom nešto ipak ostane nakon paradnih preseljenja predsjedničkog ureda po raznim hrvatskim krajevima na kojima olako obećava ljudima da će im srediti sve što su ikad pomislili da žele i trebaju. Možda bi voljela da Pionir sada stavi njene sličice u svoje čokoladice, pa da se još bolje pronosi njezina slava.