Pomalo je nevjerojatno da nitko od članova SDP-a koji su u subotu glasovali za Davora Bernardića nije uzeo u obzir činjenicu da je on predsjednik zagrebačkog SDP-a sve tamo od 2010. godine. Tada je, naime, Milan Bandić napustio stranku kako bi pokušao postati predsjednik Republike, a na njegovu poziciju prilično neočekivao zasjeo je Bernardić. Sve od tada Bernardić bez nekog velikog uspjeha vodi SDP u Zagrebu. Štoviše, na lokalnim izborima 2013. prvi put je nakon 2000. godine stranka prestala biti dio vladajuće većine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Bio je jedan pravi mali politički debakl koji je prošao bez ikakvog odgovora s vrha stranke. Sam Bernardić je sve ove godine prilično neprepoznatljiv među građanima Zagreba, a od političke propasti spasio ga je sam Zoran Milanović. On je, naime, u izgubljenu bitku protiv Bandića 2013. bio poslao Rajka Ostojića, čime je spasio Bernardića od toga da doživi debakl već na svojoj prvoj političkoj utakmici. I sve dosad Bernardić se ni po čemu nije pokazao da bi mogao biti elektabilan politički lider.

S druge pak strane treba priznati da Bernardić ima jednu veliku prednost nad Milanovićem. Naime, on je za razliku od njega u svakom pogledu čovjek stranke. Bernardić nije pao s neba na čelno mjesto SDP-a. On je u njoj praktički odrastao. Mentor mu je bio nitko drugi do Milan Bandić, što ne mora nužno značiti ništa loše.

Stvar je u tome da SDP treba na čelnom mjestu čovjeka koji poznaje stranku iznutra, a one vještine koje je naučio od Bandića mogu se upotrebljavati i za dobre svrhe. Bernardić je savršen čovjek za takvu ulogu. Što bi se reklo političkim žargonom, on je čovjek terena, a ne kabineta ili skupih restorana. On umjesto iščitavanja engleskih tjednika, čini se, ipak više voli spuštanje među obične članove.

Za budućnost SDP-a od odlučujuće je važnosti koji će Bernardić prevladati. Bezbojni aparatčik kojeg ne prepoznaje ni velik dio građana samog Zagreba s jedne strane, ili s druge čovjek koji dobro poznaje stranku. I koji, za razliku od obaju prethodnika na čelu stranke, nema problema s tim da umjesto u Taču, vrijeme provodi u nekoj zabačenoj stranačkoj organizaciji.

Što se tiče prve karakteristike, o samom Bernardiću ovisi hoće li konačno poboljšati svoje javne nastupe koji se uglavnom sastoje od floskula. Osim toga, kao šef najjače oporbene stranke i mogući budući premijer morat će znati reći nešto i o stvarima koje nemaju veze s vođenjem Grada Zagreba. Što se tiče takozvanih svjetonazorskih i povijesnih pitanja, on je dosad na njih odgovarao prostoproširenim rečenicama gdje je ponavljao ofucane stranačke mantre. Ako jednog dana želi biti premijer, morat će ići šire od toga, na primjer pokušati privući birače koje recimo iritira besmisleno i štetno SDP-ovo glorificiranje Tita i svega što s tim ide. Tim više što sadašnje vodstvo HDZ-a vjerojatno neće napraviti politička samoubojstva koja su omogućila Račanu 2000. i Milanoviću 2011. da ni krivi ni dužni dođu na vlast. Bernardić ima veliku političku i životnu priliku. O njemu ovisi hoće li je iskoristiti.