Prošlo je tek pet tjedana, a čini se da već traje mjesecima. Toliko je uvjerljiv i siguran hod popravne Vlade HDZ-a i Mosta (ovaj put uz dodatak SDSS-a) na početku mandata da se, polako, ali gotovo neminovno, riječ agonija čini sve manje pretjeranom.

Da nema ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića i njegovog džihada protiv salmonele i kreativne prakse trgovačkih lanaca koji samo što nisu počeli prepakirati meso dinosaura za najnoviju akcijsku prodaju, ekipa Andreja Plenkovića bi, bez ikakve dvojbe, rutinski zaslužila ocjenu najgoreg starta neke Vlade u novijoj demokratskoj povijesti. Ovako, dok inspektori na terenu ponavljaju gradivo iz arheologije, akcije Tolušićevog ministarstva koje s pravom okupiraju naslovnice mogu poslužiti i kao dobar zaklon.

O poreznoj reformi, koja najvećem problemu današnjeg, ne samo hrvatskog, društva – dakle, nejednakosti – prilazi tako da ju dodatno produbljuje, manje-više je sve rečeno. O građenju “ljepšeg i neovisnijeg” poreznog USKOK-a na način na koji će se, teško je u to sumnjati, izbiti zubi ekipi koja je ozbiljno stala na rep ozbiljnom kriminalu (i uznemirila glavne ljude najkatoličkijeg i najhrvatskijeg nogometnog kluba u zemlji), te pripadajućoj Mostovoj šutnji – također.

Ostaje se ovdje samo zapitati je li sljedeća postaja “popravljanja” stanja i sam USKOK, tiha i neosvojena patnja HDZ-a iz davnina, onog iz prve polovice ove godine, dok ga je vodio Tomislav Karamarko. Hoće li i u tom slučaju Most šutjeti i kazati nešto slično kao kod udara na porezni USKOK – da će resorni ministar biti odgovoran ne bude li to tijelo bolje radilo – ostaje za vidjeti. Uglavnom, za šest mjeseci im idu lokalni izbori. A, ako nisu primjetili, u Dalmaciji opet žestoko kuha zbog pritiska “onih koji provode Zakon o sportu” na stanoviti nogometni klub.

Novi detalj sad već vrlo jasno i čvrsto postavljene slike o politikama i nakanama nove vlasti je isplivao u raspravi o izmjenama paketa mirovinskih propisa.

irovine više od 5000 kuna će, naime, dodatno rasti. One niže neće. Više nitko s ovim, zapravo, nije iznenađen. Radi se jednostavno o sustavnoj politici. Doline suza, zahvaljujući općem jačem gospodarskom oporavku u okruženju, ali i naslijeđu Milanovića i Lalovca, više nema, ne spominje se ni kao prijetnja. Ali, smiješak – e to je ipak rezervirano za one s debljim džepom. I to je legitimna politika – zastupanje interesa isključivo bogatijeg (ili manje siromašnog) sloja društva. Samo bi onda bilo nekako pošteno to i otvoreno kazati u kampanji. Pa da vidimo hoće li birači povjerovati da put do njihovog ekonomskog boljitka vodi preko povlastica i debljanja računa onih koji imaju više.

No, politika koja ide prvenstveno u korist bogati(ji)ma ionako je obilježje desnice. Valja se samo nadati da je ovo lekcija koju će se zapamtiti i do trenutka kad netko negdje opet kaže ili napiše kako su, ionako, “svi isti”.

Ono što, međutim, nije bilo očekivano, što je ipak iznenadilo, je Plenkovićevo (početno?) nesnalaženje u – diplomaciji. Prvo je zbog Orašja izbio skoro pa diplomatski incident. A nije trebalo ići dalje od ocjene o tome da sve zločine treba osuditi, žaljenja što se to nije već odavno dogodilo, sućuti obiteljima nastradalih i pravne pomoći svojim optuženim državljanima. Većina teza o “poruci Plenkoviću” i “lovu na Hrvate” koje su tjednima treštale sa svih strana, padale su u vodu pomnijim proučavanjem aktualnog rada Tužiteljstva BiH. A prije nekoliko dana uhićena su, pod sumnjom u ratne zločine i dva zapovjednika Armije BiH, što je prošlo spektakularno ispod radara domaće javnosti (i što je jedna druga, posebna i tužna priča o hrvatskoj demokraciji danas).

Ono gdje je Plenković, međutim, osobno napravio veliku diplomatsku grešku u koracima je – Ukrajina. Nema nikakve sumnje da je u toj zemlji agresor – Rusija. I to nije jedina država prema kojoj Putinov imperij ima teritorijalne pretenzije. Stoga priča o potrebi mirne reintegracije Ukrajine suštinski nije pogrešna. Ali, kad povjerenstvo za mirnu reintegraciju osniva Vlada male Hrvatske, koja, pritom, već predugo u Moskvi nema ni veleposlanika, kad pritom premijer u posjetu Ukrajini kaže i ono što se ne usude mnogo moćniji od njega (reintegracija Krima), onda je jasno da je Plenković uhvaćen u dubokom diplomatskom zaleđu. Što je čudno i uznemirujuće, jer je, tako bar kažu, u tome inače – najjači.

Premijer je i sam svjestan da je pretjerao. Stoga je u izjavi nekoliko dana poslije, točku na priču o reintegraciji Ukrajine stavio prije spominjanja Krima, što ipak može dati neku nadu u njegovu preuranjeno opjevano diplomatsku vještinu.

A možda i tračak nade za dane koji sljede nakon pet prvih, pomalo zastrašujuće loših tjedana nove vlasti.

Samo da ne ispadne da se radi o slamci.

I utopljenicima.