Davor Bernardić favorit je izbora za predsjednika u SDP-u. To je rezultat činjenice da u drugi krug ulazi s dvostruko više glasova od Ranka Ostojića, a također i činjenice da je Ostojić u svojoj kampanji praktički sam, dok Bernardić iza sebe ima moćnu infrastrukturu Zagreba, Rijeke, sada i Hajdaševog Zagorja, itd. I na kraju, zbog toga što su ga već podržali čak i ljudi koji su bili uz Zorana Milanovića sve do jučer.

On, međutim, u tu utrku ulazi uz lošu medijsku percepciju. Većina novinara i medija prvi krug i Bernardićevu dominaciju popratila je tvrdnjama o slomu SDP-a, padu ljevice, Plenkovićevoj sreći da će mu baš ovaj biti (loša) protuteža, padu rejtinga stranke na 10 posto i slično. Tvrdi se da Bernardić nije složio tri pamtljive rečenice u svojoj karijeri, da je izgubio sve izbore dosad i da će SDP, više-manje, propasti s njim.

No, takve katastrofičarske najave zapravo su potpuno nepotrebne. Prvo, SDP je prirodna alternativa HDZ-u. Svjetonazorski, to su desnica i ljevica, republikanci i demokrati, konzervativci i laburisti, i trećeg nema. Možemo pričati koliko hoćemo o Mostu kao trećem putu, no Most je klerikalno-konzervativni, pritom vrlo nedemokratski pokret, to nije stranka, oni još nikada nisu održali unutarstranačke izbore, niti pretežno uzimaju glasove ljevice. Živi zid i Ivan Pernar zabavljat će javnost još par mjeseci, a onda će se uvidjeti da je to cirkusantska politika. Kad je stani-pani, SDP je kao velika i ozbiljna stranka, unatoč ovoj svojoj krizi, jedina istinska alternativa HDZ-u. Ako HDZ odluči zabraniti pobačaj, SDP će odmah skočiti za deset posto.

Drugo, Bernardić je na vlastitoj koži, zajedno sa Zlatkom Komadinom i Rajkom Ostojićem, te organizacijama koje su bile raspuštane u zlatnoj Milanovićevoj eri, osjetio što je značio dodir »kralja Mide« u to vrijeme. Optužuje ga se da je i sam bio dio elite, no on je to bio jer ga je birala baza, a ne Milanović. Ovaj ga je skinuo s utrke za Zagreb, ponizio i o njemu uglavnom loše govorio. Bernardić je to politički preživio, a Milanović od svojih članova i birača kažnjen neizlaskom na izbore u rujnu – zato je izgubio vlast, zato se morao povući i zato će sada Bernardić pobijediti. Pritom više uopće nije presudno važno što i tko je Bernardić – on je izraz revolta u stranci. No, ne treba se baš bojati da će izgubiti tradicionalnu podršku koju SDP ima: ljudi koji će biti oko njega imaju i iskustva u vođenju sustava, kao župani ili bivši ministri, i kao predsjednici uspješnih lokalnih organizacija.

Katastrofičarstvo je sada in, ali neće se SDP-u dogoditi ništa loše, tko god bio predsjednik. To je velika i uigrana organizacija. Bernardić možda nije bolji, ali nije ni lošiji od ostalih kandidata koji su se pojavili na ovim izborima. Sa svakim od njih SDP bi bio preživio, a pritom Bernardić još ima i prednost da je mlad i da može samo napredovati, za razliku od nekih drugih kandidata čije maksimume smo već vidjeli.

Jedino čega se sada još može bojati, jest da ga u drugom krugu članstvo ne doživi kao oktroiranog kandidata, i da ga ne pogodi »sindrom Orsat«.