Trijumf Donalda Trumpa, narcisoidnog megalomana i novog američkog predsjednika – što se prije samo nekoliko tjedana malotko usudio i zamisliti – predstavlja prosvjedni krik desetaka milijuna bijelih Amerikanaca nižih slojeva, kojima se već godinama životne prilike nezaustavljivo pogoršavaju. Oni su, koliko god sada već zvučalo izlizano, gubitnici globalizacije. Riječ je o sustavu koji su gradili Trumpovi prethodnici i njihovi financijski moguli, koji su od cijelog svijeta stvorili veliko jedinstveno tržište, a tržišta uvijek proizvode dobitnike, kao i gubitnike. Globalizacija je proizvela izjednačavanje cijena, dok su nadnice, zbog vječite mantre o konkurentnosti, stagnirale ili su čak padale, što je pak najviše koštalo upravo one srednje slojeve koji su do osamdesetih godina prošloga stoljeća živjeli relativno dobro, a onda su nakon seljenja industrije u »konkurentnije« zemlje i potkopavanja javnih servisa posvuda ostajali na vjetrometini, napušteni i zaboravljeni.

Financijskom krizom ovaj je problem samo eskalirao. Za globalizacijske dobitnike i njihove političke pokrovitelje, u koje spadaju i dvije glavne američke stranke, njihov problem, međutim, uopće nije egzistirao, ili su prekasno shvatili njegov potencijal. Upravo takav je propust napravila Hillary Clinton koja je tek nakon kasnog poraza svog demokratskog konkurenta Bernarda Sandersa ugradila neke njegove progresivne političke smjernice u svoj program, što su razočarani birači shvatili kao još jedan dokaz njezine neiskrenosti, što ne iznenađuje s obzirom na njezine iznimno bliske veze s bankarskim svijetom koje potvrđuju i WikiLeaksovi transkripti njezinih govora bankarima s Wall Streeta, u kojima demokratska kandidatkinja za predsjednicu SAD-a priznaje kako je njezin san »zajedničko tržište, sa slobodnom trgovinom i otvorenim granicama«.

Trump je – što je, zapravo, tragično za demokrate – jedini na vrijeme uočio problem napuštene radničke klase i srednjih slojeva, iskoristivši ga za svoj politički uspon. »Zaboravljeni muškarci i žene u ovoj zemlji više neće biti zaboravljeni«, kazao je u svom pobjedničkom govoru, dajući do znanja kako je itekako svjestan kome može zahvaliti na izbornoj pobjedi.

Trump je usto pobijedio kao potpuni politički autsajder, mimo svih dosad poznatih regula o tome kako se vode političke kampanje, mimo većinske javnosti i političkog establišmenta, a zapravo protiv njega, kako demokratskog, tako i republikanskog. Nemojmo zaboraviti da se Trump cijelo vrijeme svoje bjesomučne kampanje morao hrvati i s demokratima, ali i sa »svojim« republikancima, odnosno republikanskom elitom, budući da je Trump potpuni autsajder i u republikanskoj stranci. Staroj dobroj stranci Trump, naime, nikad nije pripadao i ona ga je proteklih mjeseci, poput uljeza, bezbroj puta pokušala zaustaviti.

No republikansko biračko tijelo, kako ispravno zaključuje Dražen Lalić, ostalo mu je vjerno, premda pritom nipošto ne bismo smjeli zanemariti ni šokantnu činjenicu da je Trump na kraju slavio, iako je za njega glasalo dvjestotinjak tisuća Amerikanaca manje nego za njegovu demokratsku kandidatkinju, što opet možemo pripisati nakaradnosti i anakronosti američkog izbornog sustava, napisanog za 18. stoljeće, koji je ostao skoro netaknut jer tako dobro štiti američki dvostranački sustav.

Ono što je za politički establišment bilo dokaz njegove političke nekorektnosti i opasnog političkog avanturizma, za njegove sljedbenike bila je još jedna potvrda njegove autentičnosti i neiskvarenosti. Dok su ga mainstream mediji prozivali zbog njegovih nekontroliranih izljeva mržnje i izjava kojima je antagonizirao skoro sve manjinske skupine – žene, Meksikance i ostale Latinoamerikance te muslimane – istodobno se diveći političarima čvrste ruke poput Vladimira Putina, Sadama Huseina i pukovnika Gadafija, njegovi vjerni birači, razočarani u politički establišment – omraženi Washington i Wall Street – tolerirali su svom vođi doslovce sve, što god govorio ili radio. U njegovu rasizmu i mržnji, i to u nedostatku boljih opcija, pronašli su vlastito identitetsko utočište, što je karakteristično upravo za krizna vremena.

Novi američki predsjednik stoga predstavlja dosad najveći izazov za američki demokratski sustav, ali i za liberalnu demokraciju kakvu poznajemo. Trump, nekretninski multimilijarder koji je zanemarenim Amerikancima uspio prodati priču o sebi kao spasitelju Amerike, s kojim će ponovno na staze stare slave – sjetimo se, isto to obećao je i Hitler Nijemcima 1933. godine, a dobro znamo kako je završilo – zlokobni je vjesnik novog »neliberalnog« i nacionalističkog doba. Brexitom je popustila brana koja je čuvala stari poredak, s njegovim strankama, institucijama i medijima, a Trumpov uspjeh samo je ubrzao njegovo urušavanje, jer će dodatno legitimirati svoje populističke istomišljenike u Europi. Ili kako je kazala Marine Le Pen, heroina europske ekstremne desnice, čije šanse na francuskim izborima nakon Trumpove pobjede postaju vrlo ozbiljne, i čija bi pobjeda u Francuskoj neumitno vodila u raspad EU-a: »Ovo nije kraj svijeta. Ovo je kraj jednog svijeta«.