General HVO-a Đuro Matuzović, otkrio je njegov odvjetnik, branit će se tako što će zapovjednu odgovornost za ratne zločine na području Orašja prebaciti na Hrvatsku vojsku. To je daleko najvažnija činjenica vezana za svježa uhićenja pripadnika HVO-a. Dakle, Matuzović i hrvatske vlasti uopće nisu na istoj strani. Primarna zadaća Vlade Andreja Plenkovića u ovom procesu mora, naravno, biti zaštita visokih časnika HV-a za koje će Matuzović tvrditi da su mu bili nadređeni i samim tim zapovjedno odgovorni za sve što se u ratu događalo u ovom dijelu Bosanske Posavine. Na Plenkoviću je stoga da, ne gubeći vrijeme, okupi tim koji će osmisliti pravno-političku strategiju za ovaj jako osjetljiv kazneni postupak.
Međutim, najviši hrvatski državni dužnosnici su, obilato potpomognuti medijima, trenutačno fokusirani na nešto sasvim drugo. U javnosti se kao glavnu dimenziju slučaja Orašje nameće pitanje zašto hrvatski obavještajci nisu unaprijed znali da će Matuzović i ostali biti uhićeni i o tome izvijestili Plenkovića i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, kako bi oni valjda onda moglo povući određene poteze.
Hrvatski premijer krajnje je oprezan političar, u javnom diskursu Plenković se uglavnom drži svojih standardnih fraza, pa je i ovaj put bilo tako. Ipak, izjavio je i da je temeljito ispitao jesu li u SOA-i i VSOA-i raspolagali podacima da se spremaju uhićenja u Orašju i konstatirao da im »nažalost to nije bilo poznato«. Kolinda Grabar-Kitarović po običaju je bila manje diplomatična. Otvoreno je krivim proglasila obavještajni sustav i podsjetila da je »uporno tražila promjene u službama upravo zbog unaprjeđenja njihova rada«. I ministar Tomo Medved jučer je, slično predsjednici, rekao da je SOA »trebala imati više spoznaja o uhićenjima«.
Što to zapravo govore hrvatski dužnosnici? Vrlo jednostavno, oni izražavaju žaljenje što hrvatske službe nemaju krtice u represivnom aparatu BiH i smatraju to ozbiljnim propustom. Javne poruke Plenkovića i predsjednice Republike praktično predstavljaju naloge SOA-i da konačno zavrbuje ljude u tužiteljstvu, policiji i obavještajnom sektoru susjedne države, kako bi hrvatsko vodstvo ubuduće u ovakvim situacijama moglo na vrijeme reagirati. Na taj će način ovo sigurno shvatiti i u BiH. Što god mi mislili o (ne)uređenosti te države, njihovi političari nisu redom glupani. Iskreno priznanje hrvatskog premijera i predsjednice da žele imati krtice unutar institucija BiH, kod Bošnjaka će nesumnjivo izazvati podozrenje prema službenom Zagrebu.
Istina, međusobno se špijuniraju čak i prijateljske države. Amerikanci su, primjerice, godinama prisluškivali svoju lojalnu europsku saveznicu, njemačku kancelarku Angelu Merkel. Ali, vjerojatno je presedan da jedna država objavljuje drugoj, s kojom k tome hoće graditi dobre odnose, da će pokušati doći do tajnih informacija o istragama koje se tamo provode o mogućim počiniteljima ratnih zločina.
