I pored velikih tema poput Trumpa i Hillary, ili ISIL-a kojem je odzvonilo, a Amerikanci i Rusi se ne smiruju, tema o Arapima koji ubrzano naseljavaju Bosnu i manje Hercegovinu ne napušta medije.

Počelo je prvo diskretnim komentarima unaokolo, uglavnom oko Sarajeva. Ljudi vidjeli ko im se čudan doseljava  u komšiluk. Počinjalo je sa dogodovštinama za viceve, a onda se priča polako  uozbiljila. Pažnja spram ovih »slučajeva«  je porasla  pojavom uočljive logistike  tom fenomenu.

Organizirani dočeci na aerodromu sa uputstvima na arapskom jeziku kome i gdje da se jave, ko će ih voditi, pokazivati što treba, povezati tamo gdje treba, uvesti u novi život. »Industrija prihvata« upućivala je prvo oko Sarajeva, pa na obronke brda, i na Ilidžu prevashodno.

Priča se potom širi. Kreće nabujali angažman advokatskih i notarskih ureda. Formiranje mješovitih firmi suje uslov strancima za kupovinu zemlje i kuća i za razna druga poslovanja. Cijena registra  tih »firmi«, ispostavilo se kasnije uglavnom fiktivnih,  je dvije hiljade KM (hiljadu eura).

Ovim povodom, eto, počinju preispitivanja pozadine fenomena, do sada nepoznatog u BiH. Kupuje se i upisuje u katastar. Lokalna administracija prede od zadovoljstva, sve ima svoju cijenu. Početni plan je papir za boravak, onda – državljanstvo. Danas možda i normalno ali i slijepcu jasno da sutra, ovim tempom mijenjanja svekolikog ambijenta, počinju slutnje. Masa doseljenika, na svojoj zemlji u vlasništvu, sa pravima koja iz toga prositiču, druga je priča.  

Storija je narastala. Na onih 3,7 posto od direktnih stranih ulaganja u BiH 2014. godine, zbirno čak za sedam zemalja  iz Zaljeva, dodaju  se sada kao argumenat  za kapitalne koristi odatle, objekti sa udjelom ovdašnjeg bošnjačkog vrha. Prvo Poslovno-tržni centri BBI i City Centar u Sarajevu , pa Hotel Bristol, a onda dolaze glamurozna naselja, bezmalo mali gradovi. Sve kao arapsko, sto posto: »Poljine Hills« iznad Sarajeva, par stotina vila u nizu, uz ostale pripadajuće nestašluke.

Novokomponirani  tajkuni, prebogati skorojevići i dio političke »elite« već su među stanarima. Jako važno ako se hoće biti »in«. Arapska investicija za domaće šminkere. To je ok. Utjecaj  naftnog i mešetarskog novca naše pravovjerne »braće« prepoznaje se i po tome što u golemim svjetlećim centrima kao što je onaj BBI i City Centar, kao i u Bristolu, nema alkohola.

U restoranima ni ne daj Bože »krmetine«. Golemi supermarket europskog »Konzuma«, u BBI Centru – nema ni  jednog ni drugog. Business is business. U domaćem lancu supermarketa »Bingo« koji galopirajući osvaja tržište, ima svega. To se zove uvid u alternativu  koja je očigledno masovno – i u pivi i u kulenu.

Dolazi onda faza sa poslovima  prepoznatljive arapske  provenijencije:  Od Ilidže i Vrela Bosne, u ovdašnjem žargonu odavno nazvanim »Ujedinjeni Ilidžanski Emirati«, sa početnim naseljem od sedamdesetak vila (investicija Kuvajt) uz novu džamiju bez minareta. Smetala bi avionima  i susjednom aerodromu.

Zlobnici već pominju kako je eto došlo vrijeme za prastari plan preseljenja aerodroma na Romaniju. Šta se može kad nam se Sarajevo širi… A i kako će džamije bez minareta. Usput, Arapi nude i da se staro pravoslavno groblje uz nekadašnje naselje tamo, izmjesti. Oni će platiti.

Ide potom »Sarajevo Resort Osenik« kod Tarčina, 160 kuća sa jezerom između, šuma, zelenilo, milina. Zid okolo i privatni security. Bosanci ne mogu unutra, da ne uznemiravaju svojim specifičnostima.

Unutra su svoji na svome, drugačiji, i takvi hoće da ostanu. Sve kao u pustinji u Kuvajtu, samo zeleno i mokro. Cijena za njih iz snova, oko 160 hiljada eura vila. Onda i »Salem City« u Donjoj Vogošći, pa na vrhu brdašceta, 300 vila na površini od 134 hiljade metara kvadratnih.  Raja to već zovu »Selam siti«. To je ono gdje su se nekada golfovi pravili, pa umrlo. Ko zna zašto. Valjda golfovi više ne idu ni u nas ni u svijetu.

Konačno, svjetski nepobjediva investicija: Buroj Ozone u opini Trnovo. Kažu, tamo je najviše ozona na svijetu! Podno brda i planina, na livadama i u dolinama, na izvorima  rječica u davnim planovima ucrtanim kao izvor vode za Sarajevo. Šta ima veze.

Grad za desetine hiljada ljudi uz čudesa za koje je mašta Hollywooda smiješna. Samo jedan trgovinski centar, Zayed Mall, je na milion metara  četvornih!  O vilama, restoranima, bazenima, desetinama hotela, o žičari sa Bjelašnice dugoj 6,5 km, o stadionima gdje će »trenirati Barcelona i Bayern«, (možda i Željo), o poslu za hiljade i hiljade ljudi… nepotrebno  je i pričati.  Šta ima veze što bi Sarajevo trebalo sutra da se kupa vodom iz plastičnih boca. Izgrađen je Evropski Dubai. Svi će pasti na guzicu.

Cijena »investicije« je adekvatna, blizu  2,5 milijarde eura! Sve o tome znaju Ibro Berilo, načelnik općine Trnovo i investitori. A ko su oni ? Pa oni što će da kupe tu fantaziju unaprijed  prikazanu na reklamnim fotografijama. Sa poznatim palmama koje rastu na snijegu i ozonu podno Bjelašnice ! Tim se parama ide dalje.

Kako će ko reagirati na ovaj koncept bosanske sreće, kad se probudi?  Međutim, mnogi su već odavno budni i bave se proizvedenom realnošću i strategijom  vlastite sreće. Poluge svega odavno su u njihovim rukama, političke i finansijske.  U poslovima sa Arapima i otac i majka  je BBI banka.

Vani, njihovi ljudi u bankama u Rijadu. Posao je smišljen, realiziran i  kontroliran od »stare garde« iz generacije Izetbegovića oca. Sin je danas predsjednik očeve stranke i – povremeno države. Takav Ustav. Svako iole važnije imenovanje u BiH odavno je u rukama tri »konstitutivna« i zasebna suvereniteta,  unutar kojih se donose odluke o raspoređivanju  ko gdje treba, od portira do generala, ambasadora i prvog do predsjednika. Predsjednik  je »Bogom dat«. Zato se trojica takvih, nacionalnih »lidera«, vazda dobro razumiju.

U drugom vladajućem redu, u državnim preduzećima, u birokratskom, poslovnom, univerzitetskom, medijskom i vjerskom ešalonu  na nižim razinama, u općinama i kantonima sa »njihovom« većinom, među potčinjenima važno je da se zna za koga se mora glasati. Egzistencija znači slušati ! Nije važno ni šta misliš. Raja može da laje šta hoće – pobogu pa ovo je demokracija.  

Smisao cijele priče sa Arapima i »investicijama« dobija nove konture. Posao i investicije su dobrodošli. Na stranu što bajkovite vile ni približno ne donose državi onoliko koliko direktna  ulaganja u proizvodnju. No,odatle je teže stavljati sebi u džep. Prirodno zelenilo i zrak, potoci i ozon kao svekoliko dobro za nas su ništa pa je to mnogo lakše pretočiti u džepove »investitora« izvana, a oni direktno onima koji su im to ovdje omogućili sa pozicija na kojima su.

Tema o masovnom  useljavanju pojedinaca drugačija je a pokušava se prikazati kao storija o dobrom businessu. Uz paralele koje sa realnošću nemaju veze, a potezane sa iz poslovnih, političkih, intelektualnih krugova. 

Za sada je riječ o stotinama  kupljenih kuća i imanja oko Sarajeva, na Ilidži, u Tarčinu, Hadžićima, Brezi, Pazariću, Oseniku, Dobroševićima, Ilijašu, a propitivanja su za zemlju oko Mostara. »Principijelni i svjetski obrazovani« ljudi ta imanja  uporođuju sa primjerima u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj… Kobajagi slučajno se zanemaruju  pri tome najmanje tri momenta. Prvo, procenat doseljenika u odnosu na broj tamošnjih stanovnika kao i broj »gruntova« u odnosu na suvereni prostor, tamo je zanemariv.

Drugo, da »doseljenici« iz arapskog svijeta tamo ni u snu ne mogu sanjati  takve administrativne pogodnosti u stjecanju viza, boravaka i posebno državljanstava. I treće, najbitnije. Lažemo se sve otvorenije povodom  istinskog  motiva  velike većine onih koji se sada oglašavaju dokazujući da je priča o kupovini vlasništva ovdašnje zemlje za strance, posebno za izgradnju zatvorenih, »njihovih« naselja – normalna stvar. Hajdemo da vidimo postoji li i to u Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj itd.

Cijela ova priča, zapravo, nije ipak prevashodno o doseljenicima.  Oni imaju svoje motive koji su razumljivi – zeleno, u Evropi, jeftino, među »njihovima«. To je mnogo prije storija o  temeljnoj promjeni BiH, njene uništene državne i socijalne supstance i mentaliteta, o njenoj novoj realnosti obilježenoj idetifikacijom  koja ne priznaje ništa  do navodnih, u ovom slučaju i lažnih »povijesnih korijena«. Na tom terenu, svjesno ili nesvjesno, kod mnoštva običnih ljudi, ali i kod intelektualaca  i onih što se smatraju društvenim elitama,  dominira sindrom  koji je, ne obavezno svjesno i racionalno, ipak i u biti doktrina  Muslimanske braće: Nema države i različitih nacija, postoji samo umma (umma al-islamiyya), islamska nacija. To je sve prepoznatljiviji, zapravo panislamistički  temelj sentimenta koji je već istinski  rasprostranjen kod Bošnkjaka u BiH, u »narodu«.

A ciljano je stimuliran sa vrha koji se sluša. Nekada nezamisliva parola danas je javna: »Svaki  musliman u svijetu, u Saudiji ili Pakistanu, bliži mi je od bilo koga u komšiluku  ko nije musliman«. Za tu logiku i baš radi nje, ma kako pogubna bila za same Bošnjake u BiH, jer oni nemaju državu koja nije država ravnopravnih »komšija«, evo danas svaki Arapin jeste »naš« i zato dobrodošao ma šta nosio sa sobom kao različitost koju ovdje želi da zatvori od svakoga drugog.

Postignuto je ovim povodom već slijedeće: Nekoliko ljudi što su javno razmišljali na ovu temu i na ovakav način, danas imaju potrebu pravdati se kako nemaju ništa protiv Arapa kao takvih. Oni se, zapravo, ne izvinjavaju pošteno Arapima.  Pravdaju se onima  koji su time ovdje  narogušeni  jer je zamjeranje Arapima, napad na njih. »Naši smo«. Zato, neka nama naših Arapa, bit ćemo tako zajedno brojniji, a to je danas najvažnije. Biti većina, isti i nikako pomiješan. Sve dok sutra ne ostanemo  kao takvi jedinstveno zatvoreni i ograđeni žicom. Sa privatnim osiguranjem da nam se niko ne može približiti.