Za hrvatsku javnost gotovo je nevažna informacija nedavno objavljena u našem listu o Industrijskoj zoni Kukuljanovo u kojoj ovoga trenutka postoji potreba za barem 200 radnika, ali nema ljudi koji bi te poslove prihvatili. Nema radne snage. U zemlji u kojoj se već desetljećima priča kako je otvaranje radnih mjesta najvažniji pokretač razvoja. Kako je to moguće? Odgovor je jednostavan. Malo tko želi raditi osam do deset sati dnevno na težim fizičkim poslovima i to za nekih 3.000 kuna mjesečno. Može biti to i nešto više, ali može i manje. Pogotovo kad se odbije trošak prijevoza i marende, jer se ipak ne može rintati po cijeli dan, a da čovjek ništa ne jede. Jadan je to i težak život. S tim se novcima ne može pristojno živjeti, eventualno se može životariti i jedva preživljavati. Zato ljudi i neće raditi takve poslove. Svejedno, na svim razinama politike, lijeve i desne, crne i crvene, svi već desetljećima rado zazivaju proizvodne pogone, njihovo otvaranje i masovno zapošljavanje. Uzaludno i bez uspjeha. Takvo stanje nije slučajno i važno je kako bi se razumjela dubina promašaja porezne reforme nove Vlade, ali i prvih nekoliko problematičnih poteza iste. Jer ne može biti ni socijalno, pa ni društveno prihvatljiv pokušaj da se ljude sa 3 do 5 tisuća kuna plaće rastereti na način da svoje teško zarađene crkavice povećaju za pedesetak kuna, dok će oni manjinski sretnici s oko 15.000 kuna mjesečnih primanja dobiti još dodatnih oko tisuću kuna kako bi još bolje živjeli nego dosad. Zvuči suludo, ali tako je. Ta neoliberalna doktrina naprosto je okrutna i nepravedna, politika lišena empatije, politika negiranja potreba većine. Ujedno i politika koja je bacila građane cijele Europske unije na koljena.

Veće cijene kruha, a niže za pogrebne usluge, najbolja su metafora pravog stanja. Groteskna poruka porezne reforme glasi: Ako vam ne možemo omogućiti bolji život u Hrvatskoj, osigurat ćemo vam da lakše umrete. I ostanete u zemlji. Točnije, dva metra ispod zemlje. Ministar financija i tvorac novih poreznih rješenja Zdravko Marić kao da nije svjestan činjenice da je samo prošle godine oko 30.000 ljudi otišlo iz Hrvatske, najviše iz Slavonije, najviše u Irsku i Njemačku. On izgleda očekuje da će građani s nižom plaćom od prosječne i s tim bijednim dodatkom od 50 kuna uspjeti platiti troškove života, kupiti stan, odlučiti se zasnovati obitelj, biti u stanju podići djecu i zbog svega toga zadovoljno ostati u Hrvatskoj. Iako je to naprosto nemoguće. Stručnjaci ionako procjenjuju kako nikakvu demografsku obnovu ne možemo imati bez naseljavanja zemlje izvana, a to je nerealno očekivati ako ta zemlja može osigurati samo najteže poslove za jeftinu radnu snagu. Zbog upražnjenih radnih mjesta s početka ovog teksta nitko neće doseliti na Kvarner. Neće htjeti raditi na Kukuljanovu. I tu se krug zatvara. Ostaju samo slatke političke laži o demografskoj obnovi i silnoj brizi za malog čovjeka. Tako će i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku najviše pomoći samo sebi. I onima koji u njemu rade za 15 i više tisuća kuna mjesečno.