Trebaju li mediji raditi show i stvarati zvijezdu od Ivana Pernara, zastupnika Živog zida, koji toliko malo zna o proceduri, institucijama i parlamentarizmu. Momak je održao nekoliko žovijalnih govora u Saboru, i to je dovoljno da mu najčitaniji portali daju priliku da u izravnom videoprijenosu govori što god mu pada na pamet o institucijama, državama, vladama, ratovima, NATO-ima i Hitlerima. Jerry Springer show na svim platformama. Ali i zasad neodgovoreno pitanje: je li to medijski trash ili ozbiljna politika?

Kad je Pernar tek ušao u Sabor, na društvenim mrežama objavljivao je slike iz saborskog restorana, otprilike kao dijete na školskom izletu. Otkrivanje tople vode na račun poreznih obveznika. No, vrlo brzo je postao opasan za mnoge – progovorio je o navodnim dogovorima krupnog kapitala i velikih stranaka, o karakteru Mosta, o sirotinji i deložiranima.

I Pernar i njegova uporna družba iz anarhoidnog Živog zida, međutim, sad su već »celebrity«. Riječ parlament shvatili su ozbiljno – ne skidaju se s govornice, a svojom ljevičarsko-radikalnom retorikom potpuno su zasjenili oporbeni SDP.

 Utoliko, njegova pojava vjerojatno će biti naporna i iritantna za vladajući savez HDZ-Most, ali ne i presudno bitna za provođenje njihovih politika, no možda i pogubna za SDP i ljevicu.

Već se u nekoliko situacija dogodilo da su Pernar i Vilibor Sinčić svojim raspravama natjerali HDZ i SDP da zajedno brane neke velike i moćne sustave, banke, razne vrste establishmenta, dok se Živi zid nasuprot tome pojavljuje kao neki novovjeki »vox populi« za siromašne.

HDZ kao desnica toga se i ne mora bojati, ali SDP, trenutno obezglavljen i lišen nekih novih definiranih stranačkih politika za mandat 2016-2020., itekako treba strahovati.

Pernar i Sinčić govore sve ono što tradicionalni SDP-ov elektorat priželjkuje čuti – a od SDP-a ne može nikako čuti, jer je to velika i tradicionalna politička stranka koja je, obnašajući vlast, i sama stvorila svoj establishment i mrežu podobnika i uhljebnika na koju je hrvatska javnost u ovom trenutku doslovno alergična, jednako kao i na HDZ-ovu.

Prezir koji Zoran Milanović pokazuje prema biračima ne dolazeći uopće na svoje radno mjesto, samo je element više za, jednako takav, prezir lijevog elektorata prema depolitiziranoj politici koju trenutno vodi SDP, sveden na doskočice duhovitih pojedinaca tipa Stazić ili Maras.

Trend duboko razočaranih birača koji ne vide politiku kao spas za svoje egzistencije, pri čemu pod svjetla reflektora dolaze ljudi a’la Donald Trump, neovisno bili desnog ili lijevog predznaka, trend su u većini država.

Medijska podrška takvim showmanima je poseban aspekt priče, no jasno je da »tradicionalna« politika nije uspjela dati odgovore na pitanja obezvrijeđenih građana, pa tako i u Hrvatskoj birači  traže nova imena.

Pernar je potpuno preuzeo ljevičarsku retoriku, a iz SDP-a mu nema tko parirati, jer Zorana Milanovića nema.

Četiri pernarovca u Saboru medijski teže više nego 50 SDP-ovaca, a uporno ponavljanje nekih njihovih »istina«, od kojih su neke doista i neoborive, moglo bi SDP, ako se hitno ne resetira, dovesti do bitnog pada podrške kroz iduće četiri godine.

Tada neće više bitno kako se zovu, partija ili stranka, sadržaj će im popiti netko drugi, bit će zamijenjeni gorim, namjerno.