Hrvatska je rekorder. Uvjerljivi prvak Europe. Ne po dosegu Sare Kolak ili nekog drugog sportaša, već po broju fotelja. Jer nikome ne pada na pamet baviti se originalnim sportom bacanja fotelja u dalj, do prve kante za smeće. Imamo čak 19 ministarstava plus dvadesetog ministra u potrazi za portfeljem. Po tome smo najbolji. Prate nas u stopu, naravno, Srbi. Vučić se trudio, ali ipak zaostaje. Bugari također nisu loši, ali nisu dobacili dalje od 18. Britanci, Poljaci, Danci, Francuzi i Portugalci navukli su jedva 17, a najjača europska sila Njemačka stala je na svega 15 plus premijerka Angela Merkel.

Uzalud im 80 milijuna stanovnika, sav gospodarski razvoj, globalni politički ugled i moć, Nijemci su grubo potučeni i poniženi od hrvatskih fiškala i školovanih kadrova za šiljenje olovaka. A tek oni jadni i nerazvijeni Šveđani, njih je bolje i ne spominjati, skupili su lovu za samo deset ministara. Pa to je šaka jada. Autogol je sebi zabio i Cipar s nategnutih 11. Austrijanci se mogu sakriti sa svega 12 ministara, uzalud im sacher torta, carski dvori i bečki valcer. Rasturili smo i Nizozemce, Talijane, Fince, Slovence, Slovake, Latvijce, Belgijce… Njihovih 13 pregazismo kao plitak potok. Luka Modrić je običan amater, nikad on neće biti tako dominantan. Razdragana navijačka masa po cijeloj Hrvatskoj može izaći na ulice, slaviti u deliriju, mahati zastavama i ponosno klicati: Šampioni! Šampioni! To je političko čudo. Svima nabijamo administrativno-birokratske komplekse. Nek crknu od jada, jala i stida.

Plenković je novi, ali dobro igra. Iako je pošteno priznati kako on samo nastavlja kontinuitet sjajnih igrača iz čuvene hrvatske škole za odgajanje službenika, koja je nepresušan izvor talenata. Playmaker iz Kanade, nadaleko poznati šuter Tim »the killer« Orešković ostavlja za sobom 22 lagano zakucana ministra s Petrovom i Karamarkom. Zoran Milanović je solidno driblao, malo ga je zatezao lijevi dvokorak, ali je zabio 20 komada. Svi su oni opet amateri prema drugoj hrvatskoj Vladi i veteranu svih političkih i obavještajnih sportova Josipu Manoliću, koji je zabijao u produžetku, ispod i iznad koša, s trice i distance, da slobodna bacanja ne spominjemo, pa je prosječno trpao 28 ministara, istina u nešto kraćem mandatu, ali sa sjajnim pregledom igre. Sanader je bio najgori, samo 14, valjda je zato neslavno završio. Plenković dakle hoda utabanim stazama svojih prethodnika s jednim originalnim volejem iz dotrčavanja, jer je Gorana Marića ubacio u zadnji trenutak, taman da stigne do 20, gurne ga u igru bez portfelja, onako da slobodno luta između protivničkih linija, da bi na kraju i njemu odlučio pronaći resor i osnovati Ministarstvo državne imovine. Valjda da nas Srbi kojim slučajem ne dostignu.

Otvoreno prvenstvo administracije u slobodnom stilu nova hrvatska Vlada nastavlja u tradicionalnoj disciplini izmišljanja imena, krojenja i heklanja državnih uprava. Zdravlje nije isto što i zdravstvo, davno je to spoznao Zoran Milanović, pa promijenio ime Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja, što je potrajalo pune četiri godine, preživjelo čak i playmakera iz Kanade, kako bi sada ponovo uskrsnulo staro ime, iako je prosječni hrvatski bolesnik i dosad mogao doći u bolnicu, tamo izgubiti zdravlje, a ne osjetiti učinak zdravstva. I neće se to mijenjati s lingvističkim novostima u resoru.

Tko se želio baviti pomorstvom, sad će se utopiti u moru, jer više u resoru Olega Butkovića pomorstva nema, ali ima mora, točno kako je bilo i ranije, u vrijeme ministra Kalmete, prije negoli je SDP isto ime mijenjao dovodeći Hajdaša Dončića. I tko zna, možda je od Kalmete ostala koja tabelica u skladištu, da ih ne moraju naručivati ponovo i plaćati kako bi iste objesili na zgrade lučkih kapetanija po cijeloj Hrvatskoj. Nije pomorstvo, nego je more, tko se zabuni, policija ga ima voditi na ubrzani tečaj plivanja u vrijeme najveće bure u Velebitskom kanalu. Ozbiljna je to stvar. Vrijedi zbog nje platiti izradu novih natpisa.

Valjda se zbog takvih zabuna mijenja i naziv Ministarstva branitelja, jer bi netko mogao pomisliti kako u Hrvatskoj imamo ministarstvo čečenskih, ili ne daj bože srpskih branitelja. Iako je ministar isti, to su stvarno velike promjene. Može biti i reforme, ako se pita ekipu iz Mosta. Čiji je trener Božo Petrov zablistao u maniri Ćire Blaževića iz najboljih dana, pa izborio izdvajanje i prekrajanje energetike zbog čistih stranačkih interesa. Šta ga briga što će neka iduća vlada istu stvar prekrojiti, jer im to sigurno neće odgovarati. Pa to se uredno već desetljećima tako radi u Hrvatskoj. Efikasnost? Manja birokracija? Švedski ili njemački primjer? Naše se vlade takvim pitanjima ne opterećuju. Bave se same sobom. Bave se glupostima. Nabijaju troškove. Nepotrebno. Zato i jesu: Šampioni!