Iščekuje se stav Ustavnog suda o pobačaju. Trust mozgova nakanio se nešto odlučiti nakon 25 godina drske indolencije prema javnosti. Vjerojatno će nam isporučiti puno etičkih obzira prema sićušnom plodu majčine utrobe, koji jest život u nastajanju, ali i razumijevanja za pravo na osobnu i autonomnu odluku žene o proširenju obitelji. I sve će, pretpostavljam, ostati kako je sada. Jer bi sve drugo bilo ludost.

Dobili smo prvi put i ministarsvo demografije. Ne mislim da je to loše ako se domisle inteligentne populacijske mjere. Ali može ispasti i ništa. Još je sve to na vrbi svirala. No djece jest malo i sve manje. Nema dovoljno radne snage. Odakle novac za mirovine? Žena moga prijatelja učiteljica je u Kijevu, u Dalmatinskoj zagori, jednom jedinome đaku, a u krasnoj, praznoj školi radi samo taj jedan, njezin razred. O da, problem postoji, i te kako.

Tehnomenadžeri kažu da moramo prelomiti i uvesti milijun radnika. Crkva agitira za zabranu pobačaja ili barem ogromne restrikcije po uzoru na Poljsku. Liberali smatraju da će se sve to s opustjelim školama samo od sebe riješiti kad se poveća standard i kad prosječnom građaninu prestane biti neizvedivo kupiti četiri para tenisica za četvero djece po sezoni. Umjesto jednoga ili nijednoga.

Nije još poznato koji je program Plenkovićeve Vlade. Hoće li novo ministarstvo uvesti stimulacije za naseljavanje krajeva u kojima žive po dvije bake s trima kokošima? Hoće li davati stanove mladim obiteljima? Jeftine kredite? Stipendije? Tisuću eura za bebu? Zabraniti poslodavcima da otpuštaju trudnice i majke s malom djecom? Graditi javnu infrastrukturu tamo gdje je bog rekao laku noć? Uvesti zdravstveni odgoj za sve i edukaciju o važnosti kontracepcije? Što točno? A trebalo bi sve to i još štošta da se slika za desetak godina promijeni.

Ukidanje abortusa svakako ne dolazi u obzir, ne samo zato što bi to bio atak na prava žene, nego i zato što takav talibanizam još nigdje nije povećao broj stanovnika. To kaže čak i konzervativna profesorica obiteljskog prava, dr. Dubravka Hrabar. Zabrana donosi isključivo veću smrtnost žena koje će pobačaj, ako su već odlučile, ionako obaviti bilo gdje, na crno. Pobačaj ni za koga nije ugodno iskustvo, osim valjda za sociopate, ali to je nužno zlo. Pametan put je spor, zahtijeva ustrajnost i kombinaciju desetaka mjera, među kojima je ključna prosvjećivanje javnosti.

Ali ima jedna stvar koja je skoro pa nerješiva, a jedva da se ikad i spominje. Žena naprosto više nije ona od nekad. Radi, školuje se, zarađuje, menadžerica je u banci, fizičarka, trgovkinja, frizerka, ambasadorica, želi imati i karijeru, a ne samo vrtić kod kuće. Nikakvi poticaji i financijski ustupci neće promijeniti stav tih obitelji, koje rade po cijeli dan, da je jedno ili dvoje djece maksimum koji se da iznijeti kako treba. Čak i onda kad je standard dobar, a kad je jadan, da se i ne govori. Treba biti s njima, brati kestene, staviti juhu na stol, čitati priče, igrati se kazališta, razgovarati o zvijezdama, matematici i o ljubavima. Uz posao i strku, mi smo jedva podigli na noge dvoje. Baš jedva. Dadilja ne može zamijeniti roditelje. Novo ministarstvo treba biti jako inovativno da dade moderne odgovore za moderan svijet.