Nije baš jasno zbog čega baš Vladimir Šeks predlaže novu promjenu u onim državnim praznicima vezanima za nastajanje moderne hrvatske države. Naime, aktualni Dan neovisnosti 8. listopada povezan je s najsvjetlijim trenutkom njegove duge političke karijere.

Dok bude Hrvatske i Hrvata znat će se naime da je baš on na taj dan 1991. godine u zgradi INA-e u zagrebačkoj Šubićevoj ulici proglasio hrvatsku neovisnost i definitivno raskidanje svih državnopravnih veza s tada već praktički propalom SFRJ. Sada pak Šeks, koji se nedavno na spektakularan način vratio u visoku politiku, predlaže proglašavanje nekakvog središnjeg državnog praznika koji bi objedinjavao i samostalnost i neovisnost i državnost.

Da bi se s državnim blagdanima trebalo nešto poduzeti, jasno je kao dan. Otkako je prije petnaestak godina Ivo Škrabalo pretumbao dotadašnje rješenje Hrvatska je praktički ostala bez dana na koji bi se na simboličan način obilježavali događaji vezani za njen identitet.

Iako je sam Škrabalo napravio važnih stvar u hrvatskoj kulturi, posebno što se filma – vrijednog, ali onog manje ozbiljnog gdje se proslavio domišljatim naslovima – na kraju će ipak ostati upamćen ponajviše po toj nesretnoj promjeni datuma.

To što za državne blagdane u ovoj državi nikoga nije briga nisu krivi građani već politika. Naime, do 2000. je 30. svibnja bio naširoko prihvaćen kao Dan državnosti. Iako je bio novi praznik, Tuđmanova se vlast potrudila da građanima pojasni o čemu se radi i zbog čega je to važno. Pa je tako svakog 30. svibnja na zagrebačkom Jarunu bila velika proslava koja je ponekad uključivala i vojnu paradu.

Slično je bilo i u ostalim dijelovima zemlje pa su tako ljudi bez problema prihvatili ovaj praznik i po starom ga običaju pokušavali spajati s najbližim vikendom. Osim toga, 30. je svibnja imao i sasvim solidno opravdanje da postane državni praznik. Naime, na taj se dan 1990. godine prvi put u hrvatskoj povijesti sastao Sabor koji je bio izabran na izravnim, tajnim i općim izborima. Nije to bilo malo postignuće u zemlji preko koje su u zadnjih stotinjak godina protutnjali velikosrpska diktatura, hrvatska verzija fašizma i jugoslavenska verzija komunizma. Međutim, sve to nije spriječilo Škrabala da, iako su ga od toga odgovarali i članovi tada snažnog HSLS-a kojem je pripadao, intervenira u državne praznike.

Od tada pa do danas praznici se praktički ne slave, a 99 posto građana ne zna ni kako se oni zovu ni zbog čege su proglašeni. A za to nisu krivi oni, već politika. Račanova administracija, iako ih je izmislila, nije ih željela pretjerano obilježavati jer je većini njenih članova to bilo ispod časti. Smatrali su se svjetskim ljudima kojima je Hrvatska pretijesna, a njeni su praznici za njih bili tek iskaz prevaziđenog domoljublja. Sanaderu je do svega toga bilo kao do lanjskog snijega budući da je imao važnija posla. Jadranka Kosor i da je htjela ne bi stigla, a Milanovića je to zanimalo kao Sanadera i Račana.

Iako je Šeksova inicijativa više nego velikodušna, ipak bi je trebalo otkloniti. Nije stvar u tome da se mijenjaju datumi državnih blagdana, već u tome da ih se konačno ispuni sadržajem kako bi zaživjeli. I da ljudi znaju da je Dan državnosti 25. lipnja, a Dan neovisnosti 8. listopada. I da znaju što se na te datume dogodilo 1991. godine.