Križaljka je tu, Plenković mirno ide po lentu mandatara i treba reći da – za ovo što je do sada odradio – zaslužuje dobre ocjene. Dajem mu za ovaj start šest pluseva i jedan veliki minus.

Prvo, iako se s raznih strana rogoborilo da se sastančenja opet predugo razvlače, posao je ipak završio u mjesec dana ustavnog roka. Uspio je, dakle, od prve. Izbori 11. rujna – 14. listopada nova vlada.

Drugo, pregovori s Mostom djelovali su prema van sasvim kulturno i umiveno. Iza kulisa nisu curili skandali, gadni tračevi, ni kompromitirajuće ucjene iz obavještajnih izvora, što je uvijek bila HDZ-ova specijalnost. Mediji su ostali  gladni, ali dobili smo napokon dobar primjer kako se žestoka borba za utjecaj ipak može odvijati civilizirano.

Treće, nagodbu s Mostom za četiri ministarstva, (prvog?) potpredsjednika Vlade i dvogodišnju fotelju predsjednika Sabora, dio HDZ-a smatra pretjeranim ustupkom. No komprimisi su uvijek teški, a bez njih nikad nema dogovora.

Prva Plenkovićeva izjava bila je da za glavne partnere želi Most i manjine i točno je to na kraju i ostvario. Morao je dati dovoljno da druga strana kaže »da«. Kreativno rješenje za Sabor, pola-pola, ispalo je dobra preventiva da se Most ne propne na sve četiri i odustane od svega. Mogao je iskombinirati nekakvu većinu i bez Petrova, ali vlada dviju stranaka sigurno ima bolje šanse da opstane nego neka skrpljena sa sedam strana.

Osim što je pogodio u sridu kada je odlučio da HDZ na izbore izlazi sam, pa su, bez Karamarkove bulumente, dobili dva mandata više, Plenković se pokazao i kao vješt pregovarač. A dobar je znak i to što Mostu nije htio prepustiti gospodarstvo kao jedan od najvažnijih resora za perspektivu Hrvatske.

Četvrto, stalno naglašavajući da vlast mora raditi partnerski, Plenković je uspio odgovoriti Most od stranačke podjele ministarstava i uspostave striktne kadrovske vertikale odgovornosti za javna poduzeća i agencije koje su uz njih vezane. U doba prethodnih vlada, bilo je bizarno slušati kako za ovo ili ono treba pitati stranke koje su dobile pojedina ministarstva, a ne premijera, ili njegove glavne suradnike.

Peto, Plenković je očito dao nacionalnim manjinama tražena jamstva da će se njihove politike ugraditi u program Vlade. Kao što je prema njima pokazao poštovanje i ozbiljnost, tako je u slučaju HSS-a pokazao lukavost poslavši upravo marginaliziranog Milijana  Brkića da mu donese u torbi njihovih pet potpisa.

Šesto, za razliku od njegovih stranačkih prethodnika, novi vođa HDZ-a othrvao se sirenskom zovu da u svakoj trećoj spomene branitelje, Domovinski rat, Jugoslaviju i komunizam. Izgleda da je definitivno prekrižio Hasanbegovića. Mirnoća, nesklonost likovanju i otklizavanju u nacionalistički populizam – a to se kod njega do sada vidjelo – karakteristike su modernog političara.

Problem je, međutim, u svemu tome što građani, nakon cijelog ovog ciklusa pregovora, nemaju pojma kakav su program zapravo utanačili HDZ i Most. Što će nova Vlada raditi? Koje reforme kreću? Što se sprema? To je jako veliki minus.

Možda je zato Petrov na jučerašnjoj presici izgledao kao da je progutao žabu. Baražna vatra svakako počinje.