Što možemo zaključiti iz činjenice da ministar financija Zdravko Marić uporno inzistira na »kompromisu« s bankama u sporu oko kredita u švicarskim francima, premda su u ovom slučaju svi argumenti na hrvatskoj strani, a očito je da je tužba talijanskog UniCredita protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu samo blef?

UniCredit, naime, nema nikakvog temelja za pokretanje arbitražnog postupka protiv Hrvatske u Washingtonu, budući da je Italija raskinula bilateralni ugovor Italije i Hrvatske o zaštiti ulaganja, sukladno stavu Europske komisije prema kojem takvi bilateralni ugovori nisu dio europskog prava, jer su za takve sporove nadležni nacionalni sudovi i Europski sud u Luksemburgu.

Najprije da razjasnimo pitanje bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja. Takve je ugovore Hrvatska, kao i druge zemlje, sklapala s nizom zemalja, ne bi li postala privlačnija za investitore iz tih zemalja. U takvim ugovorima nalaze se famozne zaštitne klauzule, koje omogućavaju pokretanje ovakvih postupaka pred arbitražnim sudovima svaki put kad investitor procijeni da ga je država naknadnim izmjenama propisa oštetila, ugrozila njegovo poslovanje ili umanjila dobit. U takvim slučajevima na scenu stupaju arbitražni sudovi, poput, primjerice, spomenutog Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, kao i brojne druge arbitražne institucije koje djeluju u svijetu, koje svoje arbitraže, dakako, masno naplaćuju.

Njihova suština zapravo se svodi na zaobilaženje nacionalnih zakonodavstava i europskog prava, kao i nacionalnih sudova i Europskog suda, a zapravo se radi o privatizaciji i globalizaciji sudstva, kako je ovaj fenomen nazvala Petra Pinzler, novinarka njemačkog Die Zeita.

I ovdje nije riječ o pravim sudovima, niti na njima odlučuju pravi suci. Arbitražne sporove, naime, rješavaju pravnici o kojima se strane u sporu moraju dogovoriti i koje ih i plaćaju. I prilikom odlučivanja ti pravnici ne odlučuju temeljem nacionalnog ili europskog zakonodavstva, nego isključivo temeljem spomenutih ugovora i zaštitnih klauzula, koje su, dakako, pisane u korist investitora, a ne država. Zaobilaženjem europskih pravila tako se kažnjavaju države zbog »kršenja« prava investitora, kojima arbitraže dodjeljuju milijunske odštete, a takvih je postupaka protiv država sve više.

Osim toga, takvi arbitražni sudovi nisu nikakve objektivne, nacionalne ili nadnacionalne instance, nego privatni sudovi koji djeluju u interesu svojih vlasnika. Zbog tih razloga i kontroverzni TTIP, transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini, predviđa korištenje arbitraže u slučaju sporova, jer je velikim kompanijama uvijek u interesu izbjeći nadležnost europskih sudova.

Takav je slučaj i s Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, pred kojim je UniCredit pokrenuo tužbu protiv Hrvatske, a sličnim tužbama prijeti i ostalih sedam banaka, odnosno njihovih stranih vlasnica, koje smatraju da su »oštećene« prilikom konverzije kredita u švicarskim francima. Iako mu naziv sugerira da je riječ o nadnacionalnoj, nezavisnoj instituciji, Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu zapravo je samo jedan odjel Svjetske banke, već desetljećima jedne od najmoćnijih i najutjecajnijih globalnim financijskih institucija, koja državama daje »povoljne« kredite, u zamjenu za »strukturne reforme«, u pravilu na štetu javnog sektora, socijale, javnog zdravstva i obrazovanja.

Svjetska banka, koja je pod kontrolom Washingtona, bila je uz MMF prije nekoliko godina snažan zagovornik monetizacije hrvatskih autocesta, iako se radilo o poslu iz kojeg Hrvatska nikako nije mogla izaći kao pobjednica, jer je od monetizacije trebala uprihoditi samo tri milijarde eura, iako ju je samo dionica Zagreb-Split koštala više od tog iznosa.

Hrvatska već ima dosta iskustva s arbitražama i arbitražnim postupcima, od sličnih investicijskih sporova, pa sve do arbitražnog postupka sa Slovenijom, iz kojeg je Hrvatska istupila pozivajući se na aferu povezanu s nedopuštenim lobiranjem slovenskih predstavnika. Iako je arbitraža granice neusporediva sporu oko kredita u švicarskim francima, model je sličan. I arbitraža granice, naime, bila je rezultat očajničke želje slovenske strane da se umjesto odlučivanja u skladu s međunarodnim pravom u arbitražni postupak unesu neki drugi kriteriji, koji nemaju veze s međunarodnim pravom, ali imaju s politikom, lobiranjem i raznim drugim pritiscima.

Zbog svega navedenog jedino možemo zaključiti da je Goran Aleksić iz udruge Franak potpuno u pravu. Hrvatska u Washingtonu doista nema nikakve šanse, no prijetnja arbitražom ionako je samo pokušaj stvaranja dojma da su u ovoj priči banke oštećena strana. Time se otvara prostor skandaloznom »kompromisu« i lukavo skreće pažnja sa činjenice da je i pravomoćnom presudom hrvatskog suda utvrđeno njihovo nezakonito poslovanje u slučaju kredita u švicarskim francima, a jedino je neobično što bankama u tome pomaže ministar Marić.