Nije stigao ispiti pobjednički šampanjac do dna, a Andreja Plenkovića već muče glavobolje.

Prva se zove Most koji na Plenkoviću sa svojih sedam uvjeta pokušava trenirati istu strogoću kao s Tomislavom Karamarkom. Njima, kojima tobože nije stalo do fotelja, usta su zinula pa navodno traže mjesto predsjednika Sabora za Podolnjaka, potpredsjednika Vlade za Petrova, a i Vlahi Orepiću svidjelo se jahati na čelu MUP-a… I, što bi rekla reklama, to nije sve! Plenkovićeva je sreća što, za razliku od Karamarka koji je pristajao na sve ne bi li omirisao vlast, ima širi manevarski prostor i mogućnost izbora.

Unatoč novom predsjedniku, nije HDZ zaboravio, i nikada neće, od Petrova i ekipe ne samo nanijetu sramotu već i guranje u ambis iz kojega su se iščupali u posljednji tren uhvativši se za lijanu koju im je velikodušno dobacio Tarzan Milanović. Nakon skandaloznog presedana Mostovih ministara koji su glasali protiv prijedloga vlastitog premijera Oreškovića, Plenković bi najviše volio da ne mora razbijati glavu takvom prijetnjom, no preskakanje Mosta u formiranju vlade bio bi protuprirodni blud koji bi vodio u ralje neželjene »velike koalicije« kao jedinog preostalog garanta stabilne vlasti.

Zato se Plenković vrlo brzo odlučio za »Bolje pakt nego rat« s Mostom i zbog opasne glavobolje koja ga tek čeka, a ona se zove HDZ! U izbornoj pobjedničkoj noći, u kojoj su izostali tradicionalni barjaci, dernek i Thompson, budući premijer svome je članstvu poručio da će HDZ voditi putem kojim već stupaju zaslužni Europski pučani, Doris Pack, Joseph Daul, Antonio Tajani i posebno njegov prijatelj, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta Elmar Brok.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti kojim će stranačkim drugaricama i drugovima Plenković povjeriti ministarske fotelje. Hoće li, primjerice, kulturu ostaviti Karamarkovom ministru Zlatku Hasanbegoviću, ljubimcu ultradesnice i neonacista koji je dobio popriličan broj preferencijalnih glasova? Hoće li resor znanosti i ubuduće voditi Predrag Šustar koji je svesrdno minirao kurikularnu reformu? Puca glava Andreju Plenkoviću od tih dilema, jer ne može istodobno voditi proeuropsku politiku svojih nabrojenih uzora, a za ministre postaviti one koji gase neovisne medije i sabotiraju Rijeku Europsku prijestolnicu kulture 2020., odnosno ukidaju sekularnu državu.

Neće analgetici pomoći Andreju Plenkoviću ni kada se odluči kojim putem poći i kome ukazati ministarsku čast. Uvijek će biti nezadovoljnih, a odrekne li se u ime Europe popularnih Karamarkovih ljudi sve bi lako moglo eskalirati do otvorene pobune. A onda bi se mogao uvjeriti koliko je bezazleno kada ti mamu lekarku i tatu komitetliju spominje Zoran Milanović, a koliko opasno kada to počnu činiti mangupi u vlastitim redovima, oni isti koje si stavio na listu iako su po svemu rigidniji i od pravaša koje si eliminirao iz blagopočivajuće Domoljubne koalicije.

Množit će se proporcionalno glavobolje Andreja Plenkovića s trajanjem njegovog premijerskog staža, a jednog dana možda će shvatiti kako mu je bilo lijepo nadmudrivati se i bockati s Milanovićem, te put neba zavapi:

– Zorane, vrati se, sve ti je oprošteno!