U susjednoj Bosni i Hercegovini situacija se opet zakuhala. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio je referendum na kojem bi se građani trebali odlučiti o tome koji će biti dan njihove Republike Srpske. Naoko nevažan povod, ali iza njega se svašta valja, događaji koji bi mogli dovesti i do toga da se u susjednoj zemlji ponovo ozbiljno zagužva, a moguće i gadno zapuca. Ako bi se to dogodilo i Hrvatska bi upala u probleme. Iako vjerojatno ne bi bila zahvaćena izravnim oružanim sukobima, tu je uostalom i NATO kišobran, poguban utjecaj na ionako krhko domaće gospodarstvo ne bi se mogao izbjeći. Turizam bi bio posebno pogođen jer nitko ne bi želio dolaziti u zemlju u čijem se neposrednom susjedstvu ili puca ili su na djelu velika napetost i žestoki nemiri.

Bosanski Srbi potpomognuti službenim Beogradom ne mare puno za političke delikatnosti. Njihov je jasan cilj, kojeg nimalo ne skrivaju i koji će pokušati postići prvom povoljnom prilikom jest taj da se priključe, odnosno postanu dio Republike Srbije. Time bi se u velikom dijelu, a samo je korak do toga, ispunio davni srpski cilj o stvaranju srpske države zapadno od Drine. Iako međusobno posvađani političari u Republici Srpskoj oko ovoga su prilično jedinstveni.

Slična je situacija u muslimanskim političkim krugovima. Iako posvađani oko jedne se stvari nesumnjivo slažu. A to je nešto po čemu sadašnja politička pozicija muslimansko bošnjačke elite opasno nalikuje onoj koju je tamo negdje početkom druge polovine osamdesetih zauzeo Slobodan Milošević. A to je da zemlju treba centralizirati, a središte vlasti, time i stvarna vlast, postaviti u najvećem gradu relativno najbrojnijeg naroda. Naravno, nije iza Miloševićevih namjera, podsjećamo radi se o 1986. i 1987. kada se rat još činio nemoguć, stajala nikakava principijelnost niti želja za podizanjem efikasnosti upravljanja zemljom, već gola i jedva prikrivena želja da se Jugoslavija od koliko toliko ravnopravne federacije pretvori u velikosrpsku tvorevinu nalik onoj koja je postojala od 1918. do 1941. I naravno da su ostali narodi pružili otpor jer nisu željeli živjeti u takvoj zemlji. Na to je Milošević uzvratio sirovom silom, odnosno započeo je rat. Na kraju nije uspio mada se ne može ni reći da je u potpunosti izgubio, barem ne kada je u pitanju BiH.

Pozicija muslimanskih čelnika danas je ista kao Miloševićeva 1987. Iako se neki od njih, recimo i SDP i Komšićeva stranka, pozivaju na Tita i njegovo nasljeđe oni ne žele uzeti u obzir jednu od temeljnih postavki SFRJ. A to je federalizam, odnosno pravo svakog od pet naroda da svoju republiku nazove svojim narodnim imenom i da ona ima neke izvorne ovlasti.

Hrvati u BiH nažalost više gotovo da nisu relevantan politički faktor. Malobrojni, ako BiH opstane bit će svedeni na nacionalnu manjinu u Federaciji BiH, odnosno u entitetu kojim dominiraju Muslimani. A ako krene raspad zemlje prijeti im vjerojatno potpuni nestanak. Sama Hrvatska ima prilično sužene mogućnosti. Jedna je šansa za BiH Hrvate da Hrvatska koristeći poziciju članice EU-a i NATO-a što svojim utjecajem na susjednu državu, a što lobiranjem kod velikih sila pokuša postići da se ne dogodi ni jedno ni drugo.