Nedjeljni izbori izvanredni su izbori: oni su gotovo doslovno popravni ispit za izbore 2015. Tada smo odlučili dati novu šansu novim vjetrovima, u međuvremenu dogodilo se da je jedna vladajuća koalicija zbog unutarnjih sukoba srušila vlastitu vladu, i sada smo đaci na popravnom.

Tim više, tko god pobijedio 11. rujna, samo će jedna stvar biti doista važna – da institucije profunkcioniraju, da se vlast uspije u normalnim rokovima konstituirati, da poluge države postanu efikasne i da ne dočekujemo već drugu godinu zaredom s odlukom o privremenom financiranju umjesto punovažećeg državnog proračuna koji će u sebi sadržavati sve politike vladajuće ekipe, koja god to bila. Već neko vrijeme ovom državom nitko ne upravlja, ona je ogroman mehanizam koji se valja sam od sebe, vlastitom inercijom. Ta masa se giba, ide, ali na stotine ugovora i natječaja u raznim ministarstvima se ne potpisuju, projekti stoje, a europska sredstva čekaju u nadi da će se Hrvatska konsolidirati i postati funkcionalna. Utoliko, ovoga puta je odgovornost birača još veća. Oni trebaju svojom odlukom pomoći da se ne dogodi nova blokada sustava.

Neki od sudionika na izborima otvoreno govore da za njih neće biti problem ako se ni rujanski izbori ne pretvore u dobro, da i treći izbori, poklopljeni s lokalnima u svibnju 2017. ne trebaju biti bauk. No, to košta, svaki puta oko 120 milijuna kuna. I koliko je odgovornost na politici i političarima, tako je i na biračima. Oni moraju moći procijeniti posljedice svojih odluka. Na stranu pitanje bi li Hrvatskoj trebao bolje educirani elektorat, birač koji bi barem pola svoga obrazovanja trebao slušati predmet građanski odgoj i politika, kako bi doista znao menadžerirati svoj glas i preuzimati odgovornost za svoje odluke. No, činjenica je da bi ovoga puta svatko tko krene prema biralištu trebao dvaput razmisliti.

A odaziv? Ako bude na razini prošle godine, oko 65 posto, pogodovat će velikim strankama. Ako bude niži, što je za očekivati na ponovljenim odnosno prijevremenim izborima, tada je jasno ne samo da je javnost zamorena ovim »beskrajnim danom« hrvatske politike, već i da će tzv. treće opcije profitirati. A da li time unositi i dodatnu političku nestabilnost, ili naprotiv dodatno demokratizirati društvo, to ćemo procjenjivati u narednim mjesecima.

U svakom slučaju, koliko god u nedjelju sjalo sunce i zvalo nas more, bilo bi korisno prvo obaviti građansku dužnost. Nema #nedamise. Ovoga puta dužni smo domovini – da se pomakne s mjesta.

I još je jedan fenomen primjetan: Hrvatska je dugo bila bipolarno podijeljena, no unatoč tome što smo se uvjerili da sve više ljudi traži treći put, ne znači da hrvatsko društvo neće ostati snažno ideološki podijeljeno. Vidjeli smo to i u kampanji, gdje je možda bilo manje ustaša i partizana, ali je bilo više udbaša i njihove djece. Koliko god se politička scena atomizirala, duboke podjele postoje. I o tome bi na izborni dan trebalo voditi računa. Da ne bismo, kako je u svom znamenitom govoru rekao Vlado Gotovac, kasnije umirali od srama.