Sva sila domaćih analitičara i obavještajnih stručnjaka, a njih u ovoj zemlji, kao što znamo, nikad nije manjkalo, uprla se dokazati kako priča o hrvatskom špijunu iz beogradskog predgrađa nema previše smisla. I doista, bezbroj je argumenata za takav zaključak. Jer kakve je to srpske državne i vojne tajne taj navodni obavještajac, koji kao izbjeglica iz Hrvatske životari u sobičku kod svoje sestre i zeta, a koji je usto i ratni umirovljenik, uopće kadar prikupiti? Bilo bi logično, naime, da jedna država, ako je zanimaju takve informacije iz druge države, pokuša regrutirati nekog tko ima pristup takvim informacijama, nekog tko radi unutar tog sustava, a ne nekog tko je izvan njega godinama i desetljećima.

I kakva je to država koja nije u stanju zaštititi svoje državne i vojne tajne od takvih »špijuna«, i koja sada dokazuje svoju budnost i sposobnost loveći takvog »špijuna« taman u trenutku kada je on krenuo u berbu svog vinograda u svom starom zavičaju u Hrvatskoj?

I što bi, uostalom, Hrvatsku uopće zanimalo iz Srbije, a što ne bi mogla dobiti regularnim putem? Srbija je, kao i ostale zemlje bivše Jugoslavije koje su sudjelovale u krvavim ratovima devedesetih, potpisnica regionalnog sporazuma o kontroli naoružanja, koji je jedna od rijetkih hvalevrijednih ostavština prošlog rata. Na ovim prostorima, na žalost, ni danas ne nedostaje ratnog žara, ali manjka oružja i vojnika, nakon što je sporazumom potpisanim još 1996. godine u Firenci precizno propisano koliko koja zemlja smije imati tenkova i topova, borbenih zrakoplova i vojnika. Time je značajno reduciran broj vojnika u regiji i spriječena nova utrka u naoružanju, što je automatski rezultiralo smanjenjem rizika od nove eskalacije i sukoba nakon jedva okončanog petogodišnjeg krvoprolića. U okviru tog sporazuma stalno se provode međusobni posjeti radi kontrole vojnih potencijala, pa uopće nije jasno što bi to bilo koji špijun u Beogradu mogao doznati, a što Hrvatska već ne zna.

Srbija je osim toga i članica programa Partnerstvo za mir NATO saveza, što je najviši stupanj prije punopravnog članstva, premda je Srbija u međuvremenu deklarirala svoju vojnu neutralnost. Iako, dakle, Srbija ne želi postati punopravnom članicom NATO-a, i ta zemlja vrlo temeljito surađuje sa zapadnim vojnim savezom, o čemu svjedoči i poseban zakon nedavno donesen upravo o tome, što je razljutilo brojne protivnike NATO-a u Srbiji. No i Partnerstvo za mir svojevrsno je jamstvo transparentnosti i poštovanja standarda NATO-a i EU-a od strane Beograda, jer osim što je članica Partnerstva za mir, Srbija je nedavno započela i pregovore o članstvu u EU-u, a Hrvatska je već članica EU-a i NATO-a, što znači da je jako malo razloga koji bi opravdavali bilo kakvo hrvatsko špijuniranje u Beogradu. Malo je, dakle, vjerojatno da je navodni hrvatski špijun u Beogradu otkrivao i dojavljivao bilo kakve ozbiljne tajne, no još je nevjerojatnije da je samo to bio cilj medijske prezentacije ove špijunske afere od strane vlasti u Beogradu.

Teško je, dakle, pronaći vojnu i klasičnu obavještajnu pozadinu ovog pomalo bizarnog slučaja balkanskog špijuniranja. No što ako takve pozadine uopće nema? I što ako je Beograd otkrivanjem »hrvatskog špijuna« pred uključenim kamerama samo želio pokazati da je Hrvatska špijunska država, koja špijunira partnere i susjede, želeći je time diskreditirati u EU-u, što bi vrlo lako moglo biti sastavni dio diplomatske kampanje koju su vlasti u Beogradu poduzele kako bi ograničile i onemogućile hrvatsku politiku blokiranja pregovora Srbije i EU-a?

Hrvatska je, naime, već suočena sa sličnim optužbama, i to od strane Slovenije. Kada je potkraj mandata Milanovićeve vlade eksplodirao arbitražni skandal, izazvan otkrićem tajnih snimaka razgovora slovenskog arbitra i agentice, koje je hrvatska strana iskoristila kao povod za napuštanje arbitraže, slovenska je strana u svakoj prilici stavljala naglasak na navodno špijunsku pozadinu tog slučaja, uvjeravajući da je Hrvatska kršenjem međunarodnih diplomatskih i pravosudnih normi – ugrožavajući integritet međunarodnog sudišta – došla do spornih snimaka, skrećući pozornost sa sadržaja snimaka, koji je po slovensku stranu iznimno kompromitantan.

Možda su, dakle, i u Beogradu shvatili da je upravo to potencijalno slaba točka Hrvatske, osobito kada se stavi u kontekst cijelog niza problematičnih odluka i poteza od strane vlasti u Zagrebu, koje dovode u pitanje europske vrijednosti i vladavinu prava, od Lex Perković pa sve do lanjske skandalozne blokade Srbije. Time ova špijunska afera dobiva širi kontekst, a njezin stvarni cilj sada poprima razumne obrise.

A cilj je osramotiti Hrvatsku, osamiti je i izolirati u europskim okvirima, što će smanjiti manevarski prostor hrvatskim vlastima za podmetanje nogu Srbiji na njezinom putu prema EU-u.