Čekamo na prvoj sesiji Festivala svjetske književnosti u Zagrebu jednoga od gostiju, proslavljenog talijanskog književnika Claudija Magrisa. Obraća mi se gospođa sa susjedne stolice, još više govori sama sebi. Ma gdje su oni večeras! Političari, vođe stranaka, stranačke perjanice za kulturu. Vidite li koga? Zašto nisu ovdje? A bore se za moj glas! Evo koliko im je važno ovo što je važno meni.

Nije mi to prije palo na pamet, ali odlična je njezina poanta.

O tome zašto glasamo kako već glasamo postoji dobar naramak politoloških studija, vrte se razne hipoteze, ali u jednome su svi jednoglasni. Ljudi glasaju za kandidate koji su najviše nalik njima samima i dijele njihova uvjerenja i stavove. Zato su korisne debate. Na kraju dana, većina birača ipak zaokruži one koji pokažu da im je stalo do istih vrijednosti. Utoliko je dosta promašena ta ovdašnja mantra kako su ideologije nevažne, od ideja se ne jede kruha, pa treba gledati koja stranka ima najuvjerljivija rješenja za ekonomiju i rast standarda. Badava. Vaš pobjednik je onaj s čijim se stavovima o ovome svijetu možete u najvećoj mjeri identificirati. To je taj presudni klik.

Dobar kolaž o tome kako se u stranakama gleda na svjetonazorska pitanja objavio je jučer Večernji list. Impuls da još jednom testiraš sam sebe, a ja sam, recimo, iznova zaključila da se u određenim stvarima ne slažem isključivo s onima za koje glasam, nego mjestimično i s drugima, pa čak i s onima kojima povjerenje ne bih dala nikad. Ima tu pouke za svakog birača, jer naglašava važnost tolerantnog i stalnog dijaloga sa svima, osim s lašcima i prijetvornim populistima. Društva napreduju kad se u svemu trude oko širokog koncenzusa. Budući da pišem u dnevnim novinama, moji stavovi su poznati, to je lijevo-liberalni spektar. Zreo čovjek, međutim, gleda dalje od nosa i ne da se sto posto ugurati u kockaste torove ljevice ili desnice, pogotovo torove u karikiranom hrvatskom smislu. Kad primijetiš da te stiskaju, počne te žuljati kao nogu u krivoj cipeli.

Pa evo, kad je riječ o pobačaju, svim srcem sam za pravo žene da odlučuje što će. No, opet, nisam za to da pobačaj bude sredstvo kontracepcije, želim zdravstveni odgoj za mlade da abortusa bude što manje. Pozdravljam i izjavu Beljaka iz HSS-a, za mene inače isuviše konzervativne stranke, da istospolnim parovima treba dopustiti posvajanje jer siročadi iz Nazorove treba svaka obitelj koja ih voli. Okej mi je i stav Mostovaca o Titu (Uspješan državnik, odgovoran za Bleiburg, ali i zaslužan za pozitivne stvari) kao i Sinčićev o Tuđmanu (Sjajna uloga u stvaranju države, ali katastrofalna u privatizaciji u kojoj je pokraden hrvatski narod).

Premda podržavam stav ljevice da se burkini ne smije zabranjivati, zabranila bih svako pokrivanje lica u javnosti. Smatram da vjeronauk treba van iz javnih škola, ali, ako već ne, tu se slažem čak i s generalno nepodnošljivim Tepešom: »Izborni predmet bez brojčanog ocjenjivanja«. Dakle, složena smo bića. A najgori su političari koji skrivaju stavove da mogu pecati naivne i sklapati proračunate postizborne koalicije samo da bi zasjeli na vlast. Prvak svijeta u tome je »liberalni« HSLS, ali ni konkurencija nije sasvim slaba.