Što više objašnjava svoje skandalozne izjave, Zoran Milanović samo se više zapliće. Opravdava se tvrdeći da on i njegovi nisu bog zna što, ali da su drugi još gori. Ne želi se ispričati, naravno, to ni u ludilu. On, kako sam kaže, nije rekao ništa uvredljivo, nego je samo iznosio »činjenice«.

To što je pritom eksplicitno koristio krajnje uvredljiv žargon, kojem je isključivi cilj difamacija i diskreditacija, sporedno je. Jer kazati za neku osobu da je bila »vojni lekar«, a ne, recimo, vojni liječnik, nosi sa sobom sasvim određeni negativni, huškački naboj, koji je nemoguće odvojiti od same konstatacije, pogotovo ako imamo u vidu kontekst u kojem je izrečena.

A taj kontekst određuje istodobno spominjanje ustaško-partizanskih korijena u Milanovićevoj obitelji, dok je obitelji njegova konkurenta osramoćena kao jugoslavenska, odnosno jugoarmijska, čime se dosad uglavnom služila ekstremna desnica, uključujući i Karamarkov HDZ, koji je takav sramotan diskurs uveo u široku upotrebu.

Milanović svoj čin opravdava činjenicom da je svojedobno i sam bio izložen sličnim uvredama, kada se na sličan način insinuiralo o članovima njegove obitelji. Na uvredu je, dakle, odgovorio uvredom, a na šovinističke ispade još gorim ispadima.

Na činjenicu da su njegova oca besprizorni likovi pokušavali difamirati kao udbaša uzvraća također obiteljskom difamacijom najvećeg političkog konkurenta, ne dopuštajući mu da bude, kako je rekao, »veći Hrvat od njega«.

Takvim postupkom, dakle, Milanović otkriva kako se ovdje radi o svjesnoj i promišljenoj političkoj odluci, a ne o još jednoj njegovoj verbalnoj eskapadi. Čak i ako nije namjerno izazvao curenje ovog transkripta, a po svemu sudeći nije, Milanović je objeručke prigrlio svoj novi rabijatni politički identitet, gradeći oko njega cijelu kampanju, pored koje njegovi koalicijski partneri djeluju izgubljeno i suvišno.

Riječ je, dakako, o namjernom skretanju kampanje na sporedni kolosijek, na raspravu o tome tko je veći Hrvat, a tko šovinistički denuncijant, i u tom se kontekstu postavlja logično pitanje zašto je ovaj put čelnik SDP-a samo dva tjedna uoči izbora posegnuo za tim tipičnim hadezeovskim oružjem.

To je osobito važno ako izbore shvatimo kao suptilno pitanje povjerenja. Na izborima birači donose vlastitu odluku o tome kome će dati svoje povjerenje, dok su na drugoj strani političari koji pokušavaju uvjeriti birače u snagu svojih argumenata i obećanja. Političari uvjeravaju birače da su vrijedni njihovog povjerenja, dok na drugoj strani  birači moraju imati sposobnost razlučivanja i procjene ponuđenih argumenata.

I u tom kontekstu ovo što se posljednjih dana događa u kampanji zamagljuje racionalnost demokratskog procesa odlučivanja, otežavajući biračima odlučivanje. Umjesto racionalne procjene o tome što su politički akteri učinili u proteklom razdoblju, i što namjeravaju učiniti u sljedećem mandatu, ali i procjene uvjerljivosti njihovih obećanja, što je važna pretpostavka za racionalan politički odabir, opozicijski čelnik nametnuo je iracionalan diskurs i posve nevažno pitanje, čime je istodobno marginalizirao većinu ostalih racionalnih pitanja, o kojima bismo trebali voditi računa u kampanji.

Sada još samo preostaje vidjeti hoće li i birači – a ovdje je riječ o njihovom bezočnom podcjenjivanju –  progutati Milanovićevu udicu.