Kao osjećaj razočaranja u politiku doimala se izjava Zorana Milanovića u ovotjednom intervjuu Mislavu Bagi, kada je rekao da je već dugo »ovdje« (u politici) i nagledao se »toliko ružnih i odvratnih stvari«. Ali, nije valjda niti bio, a niti ostao baš toliko naivan. Naivni ljudi u kaljuži ne izdrže toliko dugo.

Ružnih, odvratnih i nevjerojatnih stvari u politici i te kako smo se nagledali i mi novinari, pogotovo oni koji hrvatsku politiku prate desetljećima. I građani do kojih takva politika svakodnevno dopire, iako i nisu vidjeli i čuli sve one ružne stvari iza kulisa.

Treće, kad ih je već zvao na razgovor, a prethodno je razgovarao i s Đurom Dečakom, predsjednikom Koordinacije udruga iz Domovinskog rata »Dr. Franjo Tuđman«, onda im se nije trebao dodvoravati jer je najjednostavnija istina, ali i pouka u svemu ovome da od ovih ljudi i njihovih sljedbenika Milanović i SDP neće dobiti baš niti glasa. Svojedobno je i Ivo Josipović u predsjedničkoj kampanji otišao pod podignuti braniteljski šator u Savskoj 66, pa mu to nije pomoglo. Možda je najšokantniji isječak cijelog audiozapisa pred kraj razgovora, kad Milanović, onako uzgred, pita veterane hoće li da im ostaviti Medveda kao ministra branitelja. Sadašnji ministar Tomo Medved je nedavno, prilikom dizanja spomenika zahvalio osuđenom teroristu Miri Barešiću, ubojici jugoslavenskog veleposlanika Rolovića, riječima: »Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku«. I sad bi valjda u vladi kakve-takve ljevice trebalo zadržati kao ministra ustašofila? To opće relativiziranje nije pošteno prema Milanovićevim glasačima i glasačima Narodne koalicije, a ne čini nam se poštenim niti prema ljudima u vlastitoj stranci koji bi možda mogli i odgovorno i jako dobro voditi to ministarstvo.

Četvrto, dio medija, ponajprije onaj koji je objavio audiosnimak, nije ga tekstualno vjerodostojno prenio. Prenio ga je na štetu Milanovića, učinio je ono što je on govorio gorim nego što zapravo jest. Jer, vrlo je bitan kontekst. Prije svega u ovom neformalnom, zapravo privatnom razgovoru, koji nije namijenjen javnosti. Na primjer, nije toliko bitno kada Milanović u prepričanom transkriptu spominje očuha svoje majke koji je bio ustaša i kojem je još dvoje braće poginulo u ustašama. Ono bitno je da je on veteranima htio poručiti da njegovom ocu iz prvoboračke obitelji nije smetalo da oženi njegovu majku. Ta ljudska poruka je čak i novinarski snažnija od toga da se Milanović veteranima koji mrze petokraku i »po šumama i gorama« udvara s »dedom ustašom«.

Kad se presluša cijeli snimak, onda je objektivno ocijeniti da Milanović nije niti nacionalist, a kamoli šovinist, nego je čovjek čiji je jezik nerijetko izvan kontrole i često nastupa s visoka pa i potcjenjivački prema drugima. Nije diplomatski, politički je štetno, pa niti ljudski nije pristojno o bilo čijoj vlasti, pa niti o vlastima iz susjedstva tako govoriti. Milanović političar nije si tako nešto smio dopustiti, iako je mnogo toga što je on izgovorio zapravo istinito.

Neke reakcije onih koji su tobože šokirani ovim Milanovićevim istupom su očekivane i stoje. I reakcija Milorada Pupovca se može razumjeti, pa i opravdati. Ali, što ćemo s tim da je Aleksandar Vučić kao profašistički političar u Narodnoj skupštini Srbije tražio za jednog ubijenog Srbina osvetu sa 100 ubijenih muslimanskih glava? Sad je Vučić veliki mirotvorac? Strašno i odvratno.

Čak niti ta »ružna i odvratna« politika nije djelatnost koja bi takve stvari trebala prekrivati zaboravom. Ne treba zaboraviti kad takve stvari govore »njihovi«, ali i nipošto ne kad takve ili slične stvari govore »naši«.