Puno ljudi koji prate izbornu kampanju smatra da njen ishod, raspored mandata u Saboru, neće biti bitno drugačiji od onog kojem smo svjedočili prije desetak mjeseci. Odnosno da ni SDP i HDZ bez Mosta neće moći sastaviti novu vladajuću većinu.

Ako tome zaista bude tako, ako će odlučujući riječ imati Božo Petrov, očekuje nas nekoliko mučnih mjeseci stranačkog pregovaranja i prigovaranja nakon čega će se možda i oformiti nekakva Vlada koju onda očekuje slična sudbina njene prethodnice.

Most jest u prošloj Vladi definitivno napravio veliki posao odupirajući se velikom pritisku tadašnjeg vodstva HDZ-a, kako oko represivnog aparata tako i oko dubioznih gospodarskih poteza koje su predlagali vodeći ljudi HDZ-a. Nije to bilo lako, pritisak je bio velik, a nastupi nekih od vodećih ljudi Mosta sa sobom su nosili čak i znatan osobni rizik. Međutim, s druge strane kada bi Most nešto predlagao, a nije predlagao previše, bilo je to prilično loše. Most je ličio na nogometnu ekipu koja igra savršenu obranu, ali ne zna napadati.

Ostale manje stranke još su gora opcija za bilo kakvu koalicijsku suradnju. Jedini razlog njihovog postojanja jest ugraditi se u vlast, te što skuplje naplatiti činjenicu da u Saboru imaju nekoliko odlučujućih ruku. Osim toga, ako se spoje njihovi interesi na nacionalnoj s onima na lokalnoj razini, što nije nimalo neočekivana opcija, pred nama bi bile četiri godine takvog političkog raspašoja kakav još nije viđen. Kada govorimo o manjim strankama, mislimo i na one koji su u sklopu dvije velike koalicije, ali i na one koje su izvan njih, a imaju solidnu šansu ostvariti parlamentarni status.

Osim svega gore navedenog, jednoj od dvije opcije koja sklepa većinu velike bi probleme radila ona druga koja bi bila u komotnoj poziji nabijati političke bodove i čekati sljedeće izbore na kojima bi imala velike izglede za pobjedu jer neke mjere koje će bilo koja Vlada morati provoditi neće biti previše ugodne .

Stoga se logički nameće činjenica – velika koalicija bila bi najbolji ishod predstojećih parlamentarnih izbora. Dvije velike stranke najodgovornije su za tešku gospodarsku situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. I stoga bi bila pravedno da sada zajedno pokušaju popravit ono što se da popraviti. I to ne samo kako bi se barem djelomično iskupili za sve loše poteze i politike koje su provodili već i zbog jednog drugog razloga. A to je činjenica da je lako moguće da je ovo i jednima i drugima zadnja, ili jedna od zadnjih šansi za politički opstanak.

Izgube li se još četiri godine sljedećeg mandata u političkim nadmudrivanjima i nedorečenim mjerama tamo negdje 2020. ili koju godinu kasnije lako bi im se moglo dogoditi da ih s političke pozornice otpuhne neka nova politička snaga. Ona koja bi gnjevnim i ogorčenim biračima ponudila lake odgovore na teška pitanja. Bila bi to opcije krajnje lijeve, ili što je još vjerojatnije krajnje desne provenijencije koja bi s političke scene otpuhala i umjerenu ljevicu i umjerenu desnicu, a zemlju moguće gurnula na put gospodarskog pada i čak i dezintergracije.

Stoga je na aktualnom vodstvima dvije velike stranke isto tako velika, ogromna odgovornost da pokušaju iz sebe izvući najbolje što se može kako bi se zemlja pokrenula i uhvatila korak s našim zapadnim i sjevernim susjedima. Ako nešto takvo izostane posljedice bi mogle biti pogubne i za njih i za nas.