Ove Olimpijske igre mogu nas naučiti, ako to već ne znamo, da je glorifikacija sportaša, kada im se unaprijed upisuju i kvalitete koje sa sportom veze nemaju, prilično iluzorna. Ništa plemenitije nema u bavljenju natjecateljskim sportom od, recimo, poslovnog uspinjanja u nekoj kompaniji. Razlika je što iz raznih atavističkih razloga sportske uspjehe čovjek doživljava kao svoje ako je pripadnik istog plemena, dok su poslovni uspjesi nešto sasvim drugo.

Problem naime nastaje kad glorifikacija sportaša proizvede nerealnu sliku o sportašima, pa onda za njih vrijede neki drugi, viši kriteriji. Recimo, neki bi najradije objesili atletičarku koja je ušla u cilj glavom, a kanonizirali onu koja je stala i žrtvovala utrku da bi pomogla suparnici završiti je nakon pada. Stvar je u tome da su i jedan i drugi slučaj iznimke i ulaze u isti razmjer kao što je u životu rijetko zaustavljanje vozača automobila da pomogne baki prijeći cestu u odnosu na one koji pored bake prođu i ne zamijetivši je ili one, opet rijetke, koji bi baku zgazili jer im je teško okrenuti volan.