Okej, vidjeli smo sada u Hrvatskoj i to svjetsko čudo, debatu dvojice premijera, od kojih u Banskim dvorima ima mjesta samo za jednoga od njih, a da se i ne govori o Bandiću i Petrovu, koji se guraju na čelo Vlade i bez vrapca u ruci, i bez goluba na grani. Pa se narod sada može do mile volje preganjati oko toga koji je bio jači, ljepši, sigurniji i finiji. Čiji se bolje obukao. I je li onaj drugi, onaj »njihov«, smio onako nonšalantno prebacivati nogu preko noge i vrtjeti glavom lijevo-desno kad ima nešto protiv.

Lijepo. Trinaest godina nismo gledali taj film pa neka nam ga konačno, ima neke koristi i od toga, iako male.

No toliko je drugih stvari u vezi s izborima oko kojih se skoro nitko ne zamara, većina ih čak i ne opaža, a jedna je toliko važna da je bez nje svaka odluka piši kući propalo je. Stranke su, naime, opet populistički zaglibile u optimizam bez pokrića, i ove dvije najveće, isto kao i sve te razne nevažne. U programima sve buja i cvjeta, svima će biti bolje, jurimo naprijed kao Bloodhound, sreća nam je na dohvat ruke.

Ma nema veze za one kojih opet ima na bacanje, a u Sabor mogu ući samo kroz dimnjak, poput koalicije HSP-ovca Danijela Srba i HČSP-a s još par nekih strančica kojima nitko ni imena ne zna točno ponoviti. Po njima bi, recimo, Hrvatska trebala biti prva i jedina zemlja na bijelome svijetu koja će prestati plaćati svoje parlamentarne zastupnike i natjerati ih da rade kao volonteri. No, dobro, time se možemo malo zabaviti i nikome ništa. Ali ovi glavni i izgledni su problem jer obećavaju brda i doline, ali ne govore odakle će smoći sve to.

Popisu tih darova koji se nude biračima nema kraja ni konca. Sami dobitnici, gubitnika nema. Sve to strašno košta, a istovremeno se uglas kunu da će smanjiti javni dug i proračunski deficit. Matematika ne štima, ali darodavci su razdragani. Snižavaju PDV i uvode niže stope. Režu poreze na dohodak. Šakom i kapom osiguravaju poticaje poslodavcima i tako otvaraju desetke tisuća radnih mjesta. Daju novčane i porezne olakšice start-upovima. Povećavaju porodiljne naknade i poklanjaju svakoj obitelj novac za rođenje bebe. Financijski decentraliziraju državu i prebacuju dobar komad državnih poreznih prihoda županijama, gradovima i općinama. Dižu mirovine i neoporezivi dio plaća. Financirat će velika ulaganja u industriji, infrastrukturi i turizmu. Otpisati dugove blokiranima. Subvencionirati. Puno više će izdvajati za znanost. I tralala.

Birači upravo o tome moraju dobro promisliti i osobito uporno postavljati političarima to jedno te isto, logično pitanje. Gdje su vam pare? Pjevajte! Ako ćete sve to dati i plaćati iz proračunskih prihoda, kome ćete isto toliko uzeti? Koliko vaša obećanja uopće iznose u kunama i eurima? I odakle ćete ih namirivati sve četiri godine mandata? Nešto se može dobiti iz fondova EU-a, ali ni izdaleka toliko koliko su oni naslagali u svojim izbornim prospektima. Pa nije ni Bruxelles takva krava muzara da ovdje calta za sve što je njima palo na pamet s računima bez krčmara.

Uime građana, tu su stvar na čistac dužni istjerivati mediji. Ali takvih pitanja nema. Tulum je počeo, gosti su pozvani, muzika trešti, ali nitko nema pojma odakle će se slavlje platiti. A poslije je kasno vikati da si prevaren.