Dani su burni i olujni, svečarski i alkarski, povijesni i komemoracijski… pa visoki državni dužnosnici i ne stignu uveličati sve događaje od nacionalnog značenja. Uslijed tako zgusnutog rasporeda, između petka na kninskoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti & Dana hrvatskih branitelja i nedjelje na Sinjskoj alki, vladajuća se elita nije uspjela pojaviti i na komemoraciji »skupini odvažnih Hrvata koji su ubijeni u akciji Fenix 1972. godine«, a koja se – osim na planini Raduši, u Ogorju i u Trnbusima – tradicionalno održava u zaseoku Ivkošići u Zmijavcima, svake prve subote u kolovozu.

Ni hrvatski mediji nisu iscrpnije popratili ovogodišnje zmijavačko okupljanje u čast i slavu pripadnika naoružane grupacije kasnije nazvane Bugojanskom skupinom, ubačene – po nekim interpretacijama i udbačene – u Jugoslaviju lipnja 1972. godine, s ciljem da ispuni »sveti hrvatski zavjet rušenja« te državne tvorevine, podigne oružani ustanak i ne prežući ni od kakvih terorističkih akcija, uključujući i trovanje vodovoda, »uspostavi novu, sretnu, demokratsku i buduću Nezavisnu Državu Hrvatsku«.

Iz jednog jedinog izvještaja objavljenog u dnevnim novinama vidimo da su, uz neizostavne općinske čelnike, komemoraciji nazočila samo dva visoka gosta spomenuta imenom i prezimenom i predstavljena činom generala Hrvatske vojske. To su Željko Glasnović, poznat i kao saborski zastupnik HDZ-a, i Tihomir Orešković, poznat i kao osuđeni ratni zločinac zbog likvidacija gospićkih civila u Domovinskom ratu, za koji su njegovi odvjetnici pred riječkim sudom inzistirali da ga se okarakterizira »građanskim ratom«.

Šturi novinski izvještaj iz zmijavačkog zaseoka urešen je fotografijom Željka Glasnovića dok se, zaklonjen od kiše pod podignutim stražnjim vratima nekakvog automobila, obraća prisutnim »poštovateljima djela hrabrih preteča današnje slobodne Hrvatske«. No, budući da u novinama nije citirana ni jedna jedina riječ njegova, pretpostavljamo, nadahnutoga govora, ne možemo znati je li i formacijski najviši državni dužnosnik na komemoraciji »Bugojancima« zborio baš onako kako se to inače čini u takvim prigodama.

Ranijih godina – dok je na skupove iskazivanja počasti feniksovcima donedavni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u pravilu slao Josipu Rimac – govornici su pripadnike Bugojanske skupine nazivali »našim velikanima« koji su »dali svoje živote za Domovinu«, »najboljim hrvatskim sinovima« čija »žrtva za slobodu hrvatske Domovine ne smije biti zaboravljena«, herojima koji si »dadoše ime Fenix« te se »poput mitske ptice koja se podigla iz pepela i oni vinuše put nebeskih visina, a iz njihova pepela rodila se u svima nama ljubav prema mladićima koji željaše Hrvatsku i ne žališe za nju dati ono najvrjednije«…

Za mnoge je od tih oratora Bugojanska skupina bila »prva hrvatska oružana postrojba poslije 1941. godine«. Njezina im je akcija »predstavljala početak borbe za slobodu Hrvatske, odnosno za hrvatsku slobodu, koja je ostvarena dvadeset godina poslije u Domovinskom ratu«, a neke je toliko obuzela historicistička ognjica da se nisu susprezali ni da taj, po svim značajkama, teroristički upad nazovu »prvom bitkom Domovinskog rata«. U takvoj revizionističkoj projekciji nekima nije bilo teško prevaliti preko usta i preko razglasa da su »Bugojanci« ustvari bili »preteče Zbora narodne garde i Hrvatske vojske«.

Budući da se hrvatska javnost nije zamjetnije protivila takvom unazadnom rastezanju 1990. kao novoproglašene »nulte godine hrvatske povijesti« na 1972. i proglašavanju Domovinskog rata nastavkom terorističkih akcija iz mirnodopske prošlosti, a ne samo odgovorom na kninske balvane i velikosrpsku agresiju, nema nikakvog razloga za čuđenje što je ovih dana jedan ministar, pa makar i tehnički, u Vladi Republike Hrvatske jednoga osuđenog terorista, pa makar i po pravosudnim uzusima demokratskog Zapada, javno nazvao »braniteljem prije branitelja«.

Kao što nikoga ne treba iznenaditi ni ako turbonacionalistički revizionisti danas-sutra među »prve bitke Domovinskog rata« utrpaju i npr. ubojstvo urugvajskog ambasadora Carlosa Abdale u Asunciónu što ga je prije 40 godina, uvjeren da puca u jugoslavenskog diplomata, počinio hrvatski izvođač terorističkih akcija.

Neće to biti nikakva kalendarska greška ako i dotični asasin iz 1976. po već uhodanoj špranci propovjednika »nulte godine hrvatske povijesti« tamo neke 2017. ili 2018. – a možda i prije – bude proglašen »braniteljem prije branitelja«. I ako njegov zločin bude službeno okršten običnim lapsusom koji se, eto, dogodio iz najplemenitijih državotvornih pobuda.