Od lustracije i »komunističkog SDP-a« do nagađanja o velikoj koaliciji – taj je put, vjerujemo li utjecajnim medijima, prošao HDZ u manje od godine. Pa, vjerujemo li? Tko jamči da se HDZ odmaknuo od Karamarkovih strašila? Andrej Plenković? On, koji nastavlja ponižavati Jadranku Kosor, praveći se da ne vidi tu sramotnu hadezeovsku mizoginiju? On, koji brani Hasanbegovića? On, koji u stranku vraća Kujundžića, čiji je predizborni program za predsjedničke izbore bio – izbaciti antifašizam iz ustava? Tko Plenkoviću vjeruje, jeftino poklanja povjerenje.

Ozbiljniji će zaviriti dublje. Jučer je javnost doznala o incidentu koji bi u društvu tolerancije izazvao silan skandal i mobilizirao policiju i reporterske ekipe; ovako, objavljene su uglavnom samo kratke vijesti. Slobodna Dalmacija: »Zbog mogućih međunacionalnih sukoba, u ponedjeljak je u mjestu Morpolači u općini Stankovici prekinut koncert 25-godišnje srpsko-bugarske pjevačice Gabriele Pejčev«. Morpolača je »malo mjesto, u kojem živi pretežno srpsko stanovništvo«, a tog je dana »obilježavalo blagdan Svetog Vasilija«. Koncert je prekinut nakon druge pjesme, jer je »nahrupila skupina muškaraca na motociklima«, odjevenih u »crne majice«. Vikali su: »Četnici, vratite se u Srbiju!«, i penjali se na pozornicu, »zbog čega je organizator bio prisiljen prekinuti koncert, čime je završila i proslava blagdana«. Organizator Alen Tomašević procijenio je kako bi »bilo mrtvih i ranjenih« da nisu prekinuli svirku, jer je »nastupilo kolektivno ludilo, koje bi preraslo u ozbiljan incident«. Policija pak tvrdi kako je »bilo malo nadvikivanja s jedne i druge strane, ali ništa ozbiljnije«. Uoči proslave, udruga navijača Tornado iz Zadra preko facebooka pozvala je »domoljube i sve one koji za hrvatsku domovinu dišu na mirni prosvjed u Morpolači«. I tako dalje…

Napad na Srbe u Morpolači nije izolirani incident, nego odraz stanja duha ove zemlje, koja ne uspijeva razabrati koliko je posljednjih godina degradirala u netrpeljivost. Taj antisrpski i antidemokratski resantiman, uvijek blizak otvorenom nasilju, mogao bi, izgubi li Plenković izbore, grunuti još snažnije nego prije četiri godine. Postane li pak Plenković premijer, slijedi nam dodatno, premda malo sporije učvršćenje obaveznih HDZ-ovih istina, od izjednačavanja ustaša i partizana, do starog hadezeovskog nacionalističkog trijumfalizma, kojega će, bez ikakve sumnje, sutrašnja tompsonovska proslava u Kninu biti ogledan primjer.

Ali ako Plenković izgubi, pa Milanović postane predsjednik vlade – tek će tada, možemo biti sigurni, nastati pravi cirkus. HDZ, koji se sada ljulja od Hasanbegovićeva bezobraznog filoustaštva do Plenkovićeva demokršćanskog europejstva i natrag, čudaku od novog predsjednika poraz zasigurno neće oprostiti. Izgubi li, gospoda s »potporom u stranci«, poput spomenutog Hasanbegovića, jedva će dočekati da proglase kako bolećivi centristički eksperiment nije uspio, te da se stranka mora vratiti onome što je dobilo najviše glasova u izboru za predsjedništvo – politici Zlatka Hasanbegovića. A to bi, dakako, motoristima iz Morpolače bio jasan znak: palite motore, navlačite crno!

Napadima ekstremističke desnice, zajamčenima u slučaju Plenkovićeva poraza, Zoran Milanović nikad nije znao parirati, osim vrdanjem, ignoriranjem, pa čak i – prihvaćanjem. On primjerice najavljuje kontinuitet, dakle politiku koja se nije znala oduprijeti cunamiju desnog ekstremizma. HDZ i SDP upravo se natječu tko će žustrije blokirati put Srbije u EU. Milanović optužuje HDZ za mekušnost u inozemstvu, a goropadnost kod kuće – tipična desničarska optužba.

O histeriji oko optužnica iz Srbije ili BiH on nikada, baš kao ni HDZ, nije prozborio nijednu suvislu, i unaprijed odbacuje mogućnost da bi susjedne države koga mogle opravdano optužiti, kao da ne postoji nijedan međudržavni sporazum, kao da tužiteljstva nisu dokazala da mogu kvalitetno i u dobroj vjeri surađivati, gotovo kao da rata nije ni bilo. Kojekakve ustaške provokacije, zbile se u Srbu, Morpolači ili u Zagrebu, Milanović ili zaobilazi, ili komentira tek prezirno, hinjenom metropolitanskom ležernošću. Ali u ovakvoj Hrvatskoj, nema ničeg grotesknijeg nego praviti se Englezom. Suprotstaviti se desničarskoj revoluciji koja teče, i za taj posao tražiti pomoć cijele demokratske javnosti – to bi trebao biti glavni Milanovićev posao. Čak da tako i postupi, ne bi bilo jamstva za budućnost. Ako pak ne učini – a ne čini se da hoće – tada dobro došli u hrvatsku demokratsku zajednicu Morpolaču.