Stvarno, jedna od najzanimljivijih stvari u vezi s rujanskim izborima je koliko će dobiti Most. Ne Milanović, ni Plenković, nego Most. To prognozirati ne mogu, iako ankete govore da im je pisano svih sadašnjih 12 mandata, ali jednom su me zavele, pa i neću. Birači su osebujan entitet. Nikad ne znaš u što će se kolektivna volja na koncu izroditi.

No, barem jedno je sigurno. Ovo što Most upravo radi s idejom da privuče opće simpatije – djeluje kao najobičnija ludost. I k tome još posve originalna.

Božo Petrov, naime, igra na kartu pobjede bez pobjede, ali to ne ide, pa se postavlja razumno pitanje zbog čega jaše na tom klimavom konju. Pobijediti sigurno neće jer ne može, ni apsolutno, a ni relativno, može dobiti treće mjesto, ali svejedno iznosi smetenu misao da on »ima bolju mogućnost« biti predsjednik Vlade negoli Milanović i Plenković. Ne možeš pogoditi kako to uopće treba shvatiti kad će netko od njih dvojice, a ne on, sigurno izboriti pretežnu većinu. Valjda ipak birači odlučuju. A ne sveti Božo.

Čak će se i naš zaboravljivi narod sjetiti da Petrov, osim toga, nije htio preuzeti Banske dvore kad mu se to, bizarnim spletom političkih silnica, stvarno nudilo. A sada, kad mu se neće ponuditi, hoće i bi.

Premda osam, dvanaest, pa neka je i čak četrnaest Mostovih budućih mjesta u Saboru, prema 151 koliko ih je ukupno na raspolaganju, ne daje Mostu nikakve osnove za snatrenja o premijerskom položaju, mostovci se ipak ne bude iz svoje razbludne mašte. Dakako, za njihove vesele želje treba prvo biti prvi, no samoproglašeni spasitelj Hrvatske, Božo iz Metkovića, sveudilj tupi kako »Most treba dati premijera, a ne ni SDP, ni HDZ«. Bog zna što mu to treba.

Jer nije izgledno da će građanstvo s pravom glasa honorirati takav odmak od realnosti i Petrova kao iluzionista koji je na pozornicu izašao neuvježban da bi pred publikom trapavo izvodio sasvim prozirne trikove. ko li im je tu nesuvislu strategiju samo smislio?

Izgledi Mosta mogli bi možda biti neloši, ali oni kao da su se svim silama upeli da svoj položaj sami uprskaju. I to još u ovako megapovoljnoj poziciji gdje ih javno štede i galantno propuštaju kroz sito i SDP i HDZ, ne želeći sebi pokvariti mogućnost da se, poslije izbora, s njima dogovaraju za koaliciju.

Takvih obzira, međutim, kod Bože Petrova i kompanije nema. Oni tuku i po jednima i po drugima kao da s Milanovićem nisu danima i noćima pregovarali oko suradnje i kao da s HDZ-om nisu vodili državu onako kako su je vodili, premda su Petrovljeva obećanja o nekoaliranju s jednima i drugima još uvijek pohranjena kod onog bilježnika.

Njihov je refren (opet i opet!) da su SDP i HDZ »isti«. Izjavljuju da bi sa SDP-om mogli kad bi se Milanović povukao »iz izvršne vlasti«, što bi bio krajnje duhovit rasplet događaja ako Narodna koalicija osvoji većinu, pogotovo nakon iskustva iz mandata HDZ-a i Mosta. Plenković je, pak, za Božu Petrova ništa, »samo jedna promjena«. A to je Boži malo i nedovoljno, iako je s Karamarkom i svima ostalima – i bez te »jedne promjene« – bio partner dok god sve to nije moglo nego otići dođavola. Šteta. Stanoviti Mostov kapital mogao se puno bolje unovčiti, ali dečki sviraju skroz nakrivo. Nitko te ne može uništiti kao što možeš sam sebe.