Doživotna zatvorska kazna koju je Sud u Münchenu izrekao Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču više će poslužiti predizbornoj kampanji u Hrvatskoj nego rješenju tajne ubojstva Stjepana Đurekovića. Dugotrajni proces nije odgovorio na ključno pitanje tko je ubio Đurekovića, jer su osuđeni zbog pomaganja, temeljem zapovjedne odgovornosti. Zašto i kako je to učinjeno, Sud je povjerovao svjedočenju Vinka Sindičića, čovjeka u najmanju ruku dvojbene vjerodostojnosti. Istina o tom razdoblju, koje i taj događaj ilustrira, nije rasvijetljena, pa tim ciničnije zvuče riječi suca Manfreda Daustera koji je pozvao Hrvatsku i »zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije na znanstveno sučeljavanje s ovim povijesnim razdobljem«.

– Do ovog procesa je pred ovim sudom došlo samo zato jer se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj – zaključio je sudac Dauster skočivši samom sebi u usta.

Što je to priječilo SR Njemačku te 1983. da procesuira ubojstvo koje se dogodilo na njezinom teritoriju, u kojem je likvidiran građanin koji je uživao njezino gostoprimstvo, a atentati u kojima su žrtve i meta bili Hrvati u toj zapadnoeuropskoj velesili nisu bili rijetkost? Zašto suverena i moćna država, na čelu s najdugovječnijim kancelarom, dr. Helmutom Kohlom, koji je 1982. započeo svoju šesnaestogodišnju vladavinu, nije uputila prosvjednu notu, povukla svog ambasadora iz Beograda i optužila komunističku Jugoslaviju u UN-u za međunarodni terorizam?

Zar je velika Njemačka, država demokracije i pravde, trebala čekati pune 33 godine i suca Daustera da bi mogla donijeti presudu koju temelji »na činjenici da je Zdravko Mustač 1983. bio šef hrvatskog ogranka SDS-a, dok je Josip Perković tada obnašao funkciju čelnika odjela II SDS-a zaduženog za emigraciju i bio šef doušniku Krunoslavu Pratesu«?

Nije vrag da je ustrojenim i u svemu dobro organiziranim Nijemcima trebalo toliko vremena da shvate kako je »motiv za uklanjanje Đurekovića utemeljen njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini«? To je uvjerljivo kao i priča da je Đureković likvidiran »zbog ljubavi prema Domovini«, što na Facebooku sugerira zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić. Uostalom, ako je bio takav domoljub, zašto suverena, samostalna i neovisna Hrvatska, što nam sada zamjera sudac Dauster, nije procesuirala njegove krvnike već im dala visoke državne funkcije? Zato što je Perković omogućio da Tuđman kao prvi hrvatski disident dobije putovnicu?

Treba poslušati suca Daustera i iskoristiti ovaj proces kako bi se suočili s prošlošću i došli do istine, ali kako mi, tako i Nijemci. Čiji bi povjesničari mogli otvoriti arhive i istražiti kako je i zašto Zapadna Njemačka surađivala s Jugoslavijom i kako su tajne službe razmjenjivale informacije »mi vama vaše, vi nama naše« neprijatelje sistema. I saznati zašto bi njemačka tajna služba BND pomagala u bijegu jednom hrvatskom disidentu ako on nije bio njezin suradnik i koga sve BND drži na vezi od onih upletenih u ovaj slučaj.

Zato ova presuda i doživotni zatvor Perkoviću i Mustaču nisu imali namjeru staviti ad acta Đurekovićevo ubojstvo, već oprati ruke i savjest velike svjetske sile Bundesrepublik Deutschland za svoj tajni suživot izaželjeznezavjese s Titovom SFRJ.