Hoće li Hrvatska doista postati iznimka od pravila po kojem birači na izvanrednim izborima kažnjavaju one za koje misle da su ih skrivili? Kako je moguće da će, čini se, jedinu cijenu rušenja vlastite vlade platiti Tomislav Karamarko, ali ne i HDZ? Građani, naime, preferiraju političku stabilnost i ne vole prečesto izlaziti na birališta, tako da na prijevremenim izborima najvišu cijenu u pravilu plaća onaj tko ih je skrivio. Susjedni Slovenci imali su prijevremene izbore u posljednjih nekoliko godina čak dvaput zaredom, 2011. i 2014. godine, a i na jednima i na drugima birači su kaznili one koje su smatrali najvećim krivcima za njihovo raspisivanje. Tako je na izborima 2011. socijaldemokratska stranka bivšeg premijera Boruta Pahora, čijoj je vladi prije toga izglasano nepovjerenje – baš kao i sada vladi Tihomira Oreškovića – na ponovljenim izborima osvojila samo 10 od ukupno 90 mandata koliko ih ima u slovenskom Državnom zboru. To je bilo čak triput manje mandata nego što su ih Pahorovi socijaldemokrati imali u prethodnom sazivu, što dovoljno svjedoči o stupnju kazne kojom su slovenski birači sankcionirali stranku koju su držali glavnim krivcem za prijevremene izbore.
Još drastičniji primjer takvog kažnjavanja dogodio se na izborima 2014. godine, nakon što se tadašnji gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković nakon jednoipolgodišnje prisilne apstinencije vratio na čelo Pozitivne Slovenije, najveće stranke tadašnje vladajuće koalicije iz koje je dolazila i premijerka Alenka Bratušek. Janković je srušio njezinu vladu – i to je, a ne Karamarkovo rušenje vlastite vlade, zapravo, bio prvi slučaj da je jedna stranka od početka gospodarske krize u Europi sama srušila vlastitu vladu – da bi na ponovljenim izborima njegova stranka bila naprosto pometena. Naime, Jankovićeva stranka, koja je na izborima 2011. ostvarila relativnu pobjedu osvojivši 28 mandata, na novim izborima uopće nije uspjela prijeći izborni prag!
Stupanj kazne ponovno valja dovesti u vezu sa stupnjem odgovornosti. Jankoviću nakon relativne izborne pobjede 2011., nije pošlo za rukom formirati vladu, jer su koalicijski partneri svoju potporu uvjetovali Jankovićevim povlačenjem. To se naposljetku i dogodilo, Alenka Bratušek okupila je većinu nakon pada vlade Janeza Janše početkom 2013. godine, sve dok je Janković nije odlučio rušiti, za što je platio najvišu cijenu na izvanrednim izborima.
Hrvatska će, međutim, najvjerojatnije odstupiti od takvog pravila. Aktualne ankete, odnosno relativno visok rejting HDZ-a i Mosta, svjedoče da je u Hrvatskoj uglavnom izostala kritička refleksija o tome što se to, zapravo, dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci opskurne vladavine HDZ-a i Mosta. Čak i ako je takve refleksije u jednom dijelu kritičkih medija možda i bilo, čini se da birači, ako je suditi po sadašnjim anketama, nisu izvukli nikakvu pouku iz vladavine najkraće i apsolutno najgore vlade koju je Hrvatska imala od stjecanja neovisnosti.
Uvjerljivo najveću odgovornost za kratko pamćenje naših birača snosi SDP. Svojom inertnošću i nezainteresiranošću, što je vjerojatno potaknuto uvjerenjem da će im nakon prvog izglasavanja nepovjerenja jednoj vladi u povijesti naše demokracije vlast jednostavno pasti u krilo, esdepeovci su propustili priliku kapitalizirati ovu bogomdanu predizbornu situaciju. Štoviše, umjesto da najveća opozicijska stranka eksploatira nebrojene skandale i sramotu koju je kratkotrajna vladavina HDZ-a i Mosta donijela Hrvatskoj, prepuštajući konkurentima, HDZ-u i Mostu, da se međusobno glođu zbog krivnje za pad vlade, SDP je svojom neaktivnošću otvorio prostor Mostu da fokus s tog pitanja spretno premjesti na SDP-ov teren i na njegove kosture iz ormara, od Milanovićevih računa iz vile Costabella do Jakovininih svinjarija. I kako je SDP odgovorio na taj spretan i očekivan manevar Mosta, budući da će opstanak Mosta nakon sljedećih izbora ovisiti o (ne)uspjehu SDP-a? Uglavnom samodopadnom ignorancijom i šutnjom, a kada je napokon i stigla iznuđena reakcija, ona je bila zakašnjela, nervozna i uglavnom neuvjerljiva.
HDZ za to vrijeme provodi iznuđeni i strogo ograničeni proces »dekontaminacije«, oslobađajući se ustašoidnih partnera i okupljajući Karamarkove izopćenike i marginalizirane članove, što daje prve rezultate. Povratak kvalitetnih ljudi, poput, primjerice, do jučer potpuno marginaliziranog Davora Božinovića, šalje pozitivnu poruku. Za to je vrijeme i SDP zabavljen pročišćavanjem vlastitih redova, ali ne od nesposobnih ministara iz prethodne vlade, pa ni onih najgorih poput Jakovine, nego od ljudi poput Rajka Ostojića. Premda je riječ o bivšem ministru i uglednom kandidatu, koji je na prošlim izborima osvojio iznimno respektabilan broj preferencijskih glasova, za njega više nema mjesta na stranačkim listama, i to samo zato što je na nedavnim stranačkim izborima podržao Zlatka Komadinu, a ne Milanovića. U SDP-u su očito zaboravili da se nijedni izbori ne dobivaju sami od sebe, što znači da nisu naučili lekciju iz 2007. godine, kada su već jednom izgubili »dobivene« izbore.
