snimio Denis Lovrović
Na antifašiste se danas gleda otprilike onako kao što se prije 10 ili 15 godina gledalo na pripadnike LBGT zajednice. Njih se napada i gleda kao na izopćenike i izrode.
Nakon svega što se u Hrvatskoj događalo proteklih godina, a naročito zadnjih nekoliko mjeseci, bjesomučne rehabilitacije ustaštva i otvorenog osporavanja antifašizma, čini se logičnim da će se antifašistički skupovi, osim možda na riječkom području, u Istri i možda još ponegdje, ubuduće moći održavati samo uz zaštitu policije, specijalaca i policijskih pendreka.
Ta sramotna činjenica koja zorno svjedoči o civilizacijskom posrnuću i općoj degradaciji zemlje, potvrđena je tijekom obilježavanja 75. obljetnice ustanka u Srbu. Ondje je, uz održavanje antifašističkog skupa, bio prijavljen i održan i kontraskup – anti-antifašističko okupljanje – tako da je policija funkcionirala kao svojevrsna tampon-zona između antifašista i sljedbenika Dražena Keleminca, koji je dolaskom u Srb, uz blagoslov policije, održao svoje obećanje prkoseći pravnoj državi koja mu je nedavno izdala šestomjesečnu zabranu dolaska u to mjesto.
Na antifašiste se danas gleda otprilike onako kao što se prije 10 ili 15 godina gledalo na pripadnike LBGT zajednice. Njih se napada i gleda kao na izopćenike i izrode, baš kao što je jučer zapjenjeni Željko Glasnović, koji smatra da su mediji u Hrvatskoj najveća prepreka istinskoj demokraciji, dugogodišnjeg borca za ljudska prava i antifašističkog čelnika Zorana Pusića autoritetom saborskog zastupnika vrlo neugodno napao nazivajući ga »moralnom nakazom«. Povijest se očito ponavlja, jer upravo su Pusića, kako se jučer prisjetio Milorad Pupovac, i 1990. napali ekstremisti u Kninu, kao što su ga jučer napali dok je išao obići groblje dalmatinskih partizana.
No to, na žalost, nije bilo jedino nesretno ponavljanje povijesti u Srbu. Policijska aljkavost i nespremnost dovela je do jednosatne blokade magistrale u Bruvnu. Policija je najprije odbijala propustiti sve one koji su na sebi imali crne zastave s »neprihvatljivim obilježjima« – kako policija naziva majice ukrašene ustaškim znakovljem i pozdravom »Za dom spremni« – da bi potom policajci shvatili da je takvih previše i da neće moći provesti prvotnu odluku. Bijesni prosvjednici blokirali su prometnicu što je odmah prizvalo sjećanje na događaje iz ljeta 1990., kada su balvani i blokade prometnica oko Knina najavile srpsku pobunu koja je uslijedila. No ovog su puta za balvanima posegnuli upravo oni koji nam se predstavljaju za jedine zastupnike i branitelje hrvatstva.
Policijska nespretnost omogućila je blokadu prometa, kao što je policijska indiferentnost dopustila Kelemincu i njegovim sljedbenicima da, uz ustaške pozdrave, ponavljaju kako se proslavom u Srbu »slave četnički zločini«. Pupovac mu je uzvratio na najbolji način – pozivom na minutu šutnje za sve žrtve, i srpske i hrvatske, dakle, i žrtve ustaških pokolja u srpskim selima, i žrtve četničkih i partizanskih zločina u Boričevcu, Brotnji i drugdje. No Pupovac je pritom naglasio još nešto. Iako je kazao da nema razlike između nevinih žrtava, naglasio je da itekako ima razlike između četničkih i ustaških ideja s jedne, i partizanskih ideja s druge strane. Partizanski i ustaški pokret nisu i nikad neće biti isto, i to je ono što najviše boli Keleminca.