Ovih se dana, točnije 13. srpnja, »The New York Times« prisjeća velike Fride Kahlo u povodu 62. godišnjice njezine smrti. Ono što je zanimljivo u ovom sasvim uobičajenom tekstu vezanom za važne datume, kakvim se smatraju rođenja i smrti slavnih, autorova je opservacija da je Frida svojim autoportretima spoznala moć selfija davno prije nego li je on postao sveprisutan dio popularne kulture.

Je li ova slikarica – čiji je opus za života nepravedno zasjenjen likom i djelom njezina supruga, muralista Diega Rivere – anticipirala suvremenu pošast ili ne, manje je važno od činjenice da je slikajući autoportrete Kahlo pomicala očište gledatelja izvan i iznad obrisa svoga lica i tijela nudeći slikom svoj osobni i društveni komentar, i suptilan i javan. I dok njezini autoportreti poniru u nutrinu bića bremenitu traumama i emocijama pričajući priču koja se iščitava i više od šezdeset godina nakon njezine smrti, današnji posvudašnji selfiji uglavnom niču iz ništavila, taštine ili egzibicionizma. Pustinja duha ili pustinja slika, kako je današnje bjesomučno fotografiranje lucidno nazvao pisac i dramaturg Goran Ferčec u istoimenom eseju o digitalnoj poplavi slika obrnuto proporcionalnoj kvaliteti doživljenog.

»Pustinja slika« naslov je jednog od 13 eseja iz njegovog »Priručnika za jučer« u kojem opisuje svoju berlinsku zgodu, odnosno pokušaj »ovjekovječivanja« posjeta grobu Bertolda Brechta.

Uputio se tako Ferčec jednog dana na berlinsko groblje Dorotheensstadt ne bi li posjetio vječni dom velikog dramatičara, fotografirao ga i ponio kući sliku kao trofej. Međutim, usud je htio da unatoč upornom tumaranju po stazama groblja i pomnom proučavanju mapi, Brechtov grob – ne nađe. No, ono što je našao puno je važnije. Spoznao je besmislenost te prakse.

–  Kad sam konačno došao do mjesta na kojem je, prema grobljanskom planu, trebao ležati Brecth, groba nije bilo. Nije ga bilo ni stazu prije ni stazu poslije. Nije ga bilo ni u poprečnim stazama. Ponovo sam se vratio do mape na označeno mjesto. Ništa, opisuje Ferčec svoju potragu iz zone sumraka. Ipak ni tada, kaže, nije odustajao od bilježenja, ako neće slikom, pokušat će riječima.

– Ako već nisam uspio fotografirati Brechtov grob, još uvijek mogu pribilježiti apsurdnu nemogućnost da ga pronađem. Kad sam povukao čep nalivpera, zelena tinta iscurila je po mojoj bilježnici i hlačama.

Zatvorio sam bilježnicu i ostao sjediti neko vrijeme, dok se tinta ne osuši. Potom sam otišao. Brechta nisam našao. Fotografiju nisam napravio. Divni poraz jedne kulture koja je između svih drugih besmislenosti razvila i besmislenu naviku da fotografski arhivira vlastitu svakodnevicu bez bilo koje svrhe osim svrhe bilježenja, piše Ferčec koji otada na putovanja ne nosi fotoaparat, shodno tome i ne fotografira »izbjegavajući pridonositi svjetskoj arhivi nepotrebnih prizora, bilijuna fotografija koje nitko ne pogleda«.

I dok su mogućnosti bilježenja postale beskonačne, »rezultat je tek površinska slika, stvarnosti bez ikakve refleksije«. A tomu je tako jer više nema vremena za promatranje, ono je tek opažaj tijekom kojeg koncentracija traje taman toliko koliko i fotografiranje. Autor priznaje da je tekst nastao pod utjecajem panike »koju osjeća pred slikom svijeta koja se digitalno množi u beskonačnost«.

Ako i ne dijelite njegovu paniku, zastanite načas, odložite fotoaparate, promatrajte prizore oko sebe. Pohranjeni u sivu masu izazvat će živopisnije senzacije od grozdova jalovih piksela.

Stoga autoportreti Fride Kahlo koji nisu izgubili nimalo od svoje potresne sugestivnosti i sveprisutni selfiji nikako ne bi smjeli stajati u istoj rečenici. Makar ih autor novinskog teksta s početka ovog stupca nazvao i selfijma s dušom.