Iz perspektive neliječenih elitista još je donekle bilo podnošljivo dok su top liste najprodavanijih knjiga i najgledanijih novih filmova bile predvođene djelima u kojima se živopisno predočuje smak svijeta, opasna otapanja ledenjaka, fatalni potopi i izumiranje čovječanstva zbog zlogukih novih virusa. SF šund je neuništiv poput tih virusa iz filmova katastrofe, zahvaljujući ne odveć zahtjevnoj publici koja sladostrasno uživa u prizorima kataklizme. I elitistima je išlo na ruku to obilje žanrovskih bljuzgavica – dalo im je povoda za ispoljavanje prezira, omiljenu razbibrigu elitista.

Priznajem, nevoljko, da sve ovo govorim iz prve ruke: znam sve o preziru prema žanrovskim hit naslovima na kojima se opernaćuju izdavači i koji pune blagajne kina, prema loše napisanim romanima koji akutni manjak umjetnosti, inovativnosti i spisateljske vještine nadomještaju bujno razgranatim fabulama o, recimo, djevojčici s nadnaravnim moćima koja uoči neizbježne zombi apokalipse spašava čovječanstvo izgradnjom svemirskog broda koji ih bezbolno transportira na novi planet… Bilo je, rekoh, podnošljivo dok je SF šund bio samo šund. Ali kad su romani o distopijskim svjetovima ušli u vrh svjetske književnosti, kao što je »Gazela i Kosac« Margaret Atwood, došlo je vrijeme za kolektivno preispitivanje snobizma.

O toj novoj fascinaciji ekraniziranim distopijama zanimljivo je predavanje ovog tjedna održala Mirela Holy u sklopu popratnog programa 51. Zagrebačkog salona u HDLU-u. Naslovljeno je »Planeta Zemlja, 21. stoljeće – okolišna distopija kao stvarnost«. Holy spominje predvodnike pop-kulture; blockbustere poput ciklusa o Mad Maxu, Matrixa, Specijalnog izvještaja, Igara gladi, Igara prijestolja, Djece čovječanstva.

– Distopijske vizije društva pretpostavljaju da će društva budućnsti biti onečišćenog i degradiranog okoliša i biološke raznolikosti, s velikim jazom između ekstremno male bogate manjine i ekstremno velike siromašne većine, sa superiornom tehnologijom dostupnom najbogatijima i primitivnim načinom života musave, degenerirane većine, da će biti društva s ekstremnom političkom represijom i totalitarizmom koji se snažno oslanja na vjersku isključivost, opisuje Holy.

Njezin opis s razlogom budi jezu: ne čini li se da smo već ondje, u svijetu distopije? I nije li Mad Max dosegnuo kultni status baš zbog toga što smo, gledajući ga, osjetili kao da nam je gurnuto ogledalo pod nos?

U pop kulturi to se već dogodilo: nešto najbolje što sam gledala u posljednjih godinu dana je serija »Leftovers«, remek-djelo koje pričom o izmaštanom iznenadnom (i neobjašnjivom) iščeznuću dijela čovječanstva govori o nama danas više nego sve što upijamo kroz medije i kulturu – uključujući baš sve stranačke zavrzlame, baš sve vijesti iz Sabora i Vlade, i rezultate svih utakmica na francuskim nogometnim stadionima.