Evo nam je opet. Fiks ideje koja se ovdje prije svakih izbora nateže kao dotrajala guma na starim gaćama, koalicije između SDP-a i HDZ-a i zajedničke vlade. I uvijek se, kao u dječjim brojalicama, iznova recitira kako bi takva vlada spasila Hrvatsku jer bi provela »teške reforme« i relaksirala javni diskurs od ideoloških podjela. Nitko nikome ne bi više podmetao nogu. Postigao bi se mitski ideal »zajedništva«. U Saboru bi sve pjevalo od suglasja. I naš bi građanski život postao sretan i divan.

Ne želim kvariti veselje nikome od tih vječnih predizbornih gnjavatora na temu ugovornog bratstva i jedinstva između naše ljevice i naše desnice, ali mora se ipak reći da je to jedna prijesna budalaština. Gomila medijskog prostora za nešto što u Hrvatskoj apsolutno nije moguće. A kada će i hoće li ikada biti, eto nam astrologa, pa neka kažu.

Prvo nije moguće zato što svatko valjda vidi i sam u kakvom je sada stanju HDZ. Za suradnju je potreban minimum općeprihvaćenih društvenih vrijednosti duž cijelog mainstream političkog spektra, što Njemačka ima, ali HDZ se od tog civilizacijskoga praga u ovih nekoliko godina odmaknuo miljama. Pa koaliciju s ekipom u kojoj su momentalno najpopularniji Brkić Vaso, Hasanbegović i do jučer Karamarko, može progutati samo netko tko se ili zove Ivan Tepeš, ili je u vodstvu trgovačkog HSLS-a, ili je malo šenuo umom.

Zoran Milanović potpisao bi smrtnu presudu ne samome sebi, lako i za to, nego i SDP-u, kada bi mu palo na pamet da birače ljevice stane uvjeravati kako trebaju pozdraviti formiranje vlade s družinom koja je na ratnoj nozi sa svim vrstama manjina, od Srba i Talijana, do seksualnih manjina, do siromašnih kojima su srezali prava i žena koje bi rado sveli na strojeve za rađanje. Sa strankom nakaradnih shvaćanja o slobodi medija, sa strankom u kojoj je ustaška nostalgija dobila ne samo puni legitimitet, nego i ministarska mjesta, sa strankom koja je Bernardicu Juretić posjela u Banske dvore da se njenim pošemerenim učenjima o životu, a i o trošenju javnog novca, nadahnjuju hrvatske građanke 2016. godine.

Može HDZ sada na brzaka zamijeniti kralja i postaviti »light« Plenkovića, svog novog predsjednika iz nužde. Ali kakve to ima veze kad će svi ostali junaci ostati na pozicijama koje su dobili za vrijeme Karamarka? Da su se odlučili provesti izbore za sve pozicije u stranci, a ne samo za vođu, pa se pošteno očistiti od ludovanja, još nekako. Ovako nikako.

Drugo, koje bi to presudne reforme bile o kojima bi SDP i ovaj HDZ mogli postići strateški dogovor, a to je glavni smisao zajedničke vlasti? Pa čak se ni oko zdravstvenog odgoja ne mogu usuglasiti, a kamoli oko reforme školstva, koju je HDZ-ov ministar ukinuo uz vrlo podlu taktiku. Nisu mogli ni s Mostom i Oreškovićem, koji su im ideološki bliži, a kako bi onda sa SDP-om i SDP s njima?

I treće, za crveno-plavi pakt trebali bi HDZ i SDP na izbore ići sami, to bi bilo i najpoštenije, a ne u dva velika bloka, da pokupe što više mandata. Dakle, koalicija od A do Z, od Andreja P. do Zorana M., u ovim je okolnostima čisti spin. Ajmo se zanositi nečim što bar minimalno ima smisla, a ne maglama.