Odlazak Britanaca dovodi i Europu na prekretnicu. Europa je jedini imperij u povijesti koji se nije širio snagom oružja, nego su mu zemlje pristupale dobrovoljno, prihvaćajući europski pravni red i zajedničke vrijednosti, što je kontinentu osiguralo najdulje razdoblje mira i prosperiteta u povijesti. Iako je sve donedavno Europa živjela mit o neprestanom širenju – sjetimo se samo koliko smo puta slušali kako Europa bez balkanskih država nikad neće biti cjelovita – sada prvi put svjedočimo kontrakciji, sažimanju.

Europa gubi važnu i nenadomjestivu članicu, koja nije samo drugo po snazi europsko gospodarstvo ili uz Francusku jedina europska vojna sila, nego i kulturna i društvena velesila koja je Europi i svijetu dala nebrojena djela i vrijednosti. Odlazak jedne takve države koja je velika ne geografijom nego značajem, poviješću i utjecajem, i bez koje Europa nikad više neće biti »jedinstvena i cjelovita«, naravno, ostavit će dalekosežne posljedice na Ujedinjeno Kraljevstvo, pa čak možda i prouzročiti njegov raspad, ali i na Europu, koja će se u novonastaloj situaciji morati preispitati, resetirati i mijenjati kako bi preživjela. I taj proces će se vjerojatno odvijati brže nego što mislimo.

Nakon odlaska Britanaca, najvećih integracijskih troublemakera, koji su godinama opstruirali i usporavali integraciju Europe, ništa više ne stoji na putu Njemačkoj i Francuskoj. Mnogi, međutim, sumnjaju u mogućnost brzog dogovora Berlina i Pariza o budućnosti EU-a, jer francuski predsjednik Hollande, kojemu za vratom puše Marine Le Pen, ne prihvaća njemačke ideje o federalizaciji Europe. No, Europa dviju brzina vjerojatno je neminovnost, osobito nakon najnovijeg udara iz Španjolske, u kojoj je zloglasna politika štednje rezultirala višemjesečnom političkom blokadom, baš kao što je, naposljetku, ista politika dovela i do Brexita, jer su upravo nepromišljene mjere kojima je europska vrhuška odgovorila na dužničku krizu rezultirale rastom populista i nacionalista diljem Europe, a ne samo u Britaniji.

I ovdje, nakon malo opširnijeg uvoda, dolazimo do ključnog pitanja. Danas će se, dakle, u Bruxellesu prvi put poslije Brexita sastati europski čelnici koji će razgovarati o tome kako dalje. Rađa se novaEuropa, koja ponovno postaje klub od 27 članica, a jedna od njih je i Hrvatska. Predstavnik Hrvatske sjedit će za zajedničkim stolom kad se bude raspravljalo o procesu razdruživanja s Britanijom i budućnosti EU-a, no jedino pitanje koje je o tom summitu problematizirano u Hrvatskoj odnosilo se na tričavu dilemu hoće li nas ondje predstavljati tehnički premijer ili možda predsjednica države, koja je u više navrata izrazila takvu ambiciju, koristeći sve prilike ne bi li, na štetu izvršne vlasti, ojačala svoju ustavom ograničenu i uglavnom protokolarnu funkciju. No kakvo je gledište Hrvatske o budućnosti EU-a? Kako je i kada aktualna hrvatska politika, utjelovljena u propaloj Oreškovićevoj vladi, definirala taj stav? Hoće li naša zemlja i dalje ostati na margini Europe, ili možda ima ambiciju pridružiti se skupini zemalja koje se okupljaju oko Njemačke i Francuske? Za ta i druga važna pitanja, o kojima ovisi budućnost Hrvatske u Europi, ipak ćemo, čini se, morati pričekati neke druge, malo ozbiljnije i odgovornije političare.