Važnije od toga kako će se birati novi predsjednik HDZ-a je tko će se za tu funkciju kandidirati. HDZ nikada nije postao strankom u pravom smislu te riječi i uvijek je funkcionirao kao pokret odan vođi. Autokracija je uvijek bila iznad demokracije.

Bez obzira kakve bile izborne procedure, delegatski princip kojim je, uz malu pomoć Branimira Glavaša, na vlast došao Ivo Sanader, dizanje ruku za Jadranku Kosor, ili jedan čovjek jedan glas na kojem je Tomislav Karamarko trajao tek mjesec i nešto dana, izbori u HDZ-u tek su formalna potvrda onoga što je dominantna plemenska oligarhija odlučila. A to ćemo saznati kada lista nominiranih bude zaključena – tada će glasovi praktički biti prebrojani.

Imenom Andreja Plenkovića licitiraju  oni koji bi HDZ oprali od Tomislava Karamarka. Struja koja favorizira Plenkovića okupila je njegove europarlamentarce te stranačke veterane koje je Karamarko marginalizirao ili ih naprosto šutnuo. No podrška Šeksa, Bačića, Jandrokovića i ekipe ne znači ništa i mogla bi se pretvoriti u bumerang, uz prateće vokale s lijeva i Josipovića, ako iza nje ne stane onaj koji sada sve konce drži u svojim rukama, Milijan Brkić.

Plenković ne samo što nije tipični hadezeovac, kojeg teško članstvo može prepoznati kao svog poželjnog vođu samo zato što verbalno i vizualno može parirati Zoranu Milanoviću. Niti najavljena deradikalizacija stranke, koja navodno dolazi s njim, nije ono što baza želi. To se pokazalo i na Općem saboru HDZ-a gdje je Plenkovićeva kritika Karamarka odmah proglašena izdajom.

Uistinu rade račun bez krčmara oni izvan HDZ-a koji biraju HDZ-u predsjednika po svome ukusu, jer Plenković sigurno ne bi bio prvi pick za 220 tisuća nositelja stranačke knjižice. Da su predsjednički izbori danas, uglađenog poliglota Andreja Plenkovića hametice bi potukao tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović kojeg su dugotrajnim pljeskom istomišljenici pozdravili i za Dan antifašističke borbe, na svetoj misi uz jamu Jazovka.

Hasanbegović sasvim sigurno može preko noći prikupiti potreban broj potpisa, jer ono što on radi i govori članovi i simpatizeri HDZ-a misle i vole. I zato je pitanje svih pitanja uoči 17. srpnja hoće li Zlatko Hasanbegović, koji je jedan od rijetkih koji Karamarku nije okrenuo leđa, biti kandidat za njegovog nasljednika. Odnosno, hoće li mu to biti dopušteno, jer njegova moguća pobjeda bila bi izvjesno i Karamarkova i značila bi nastavljanje započetog kursa.

Dobije li HDZ predsjednika po svojoj slici i prilici, na parlamentarnim izborima moći će računati na podršku desnih i rigidno desnih birača što gotovo sigurno znači gubitak i ove invalidne vlasti. Izbor pak Andreja Plenkovića spriječio bi izbornu katastrofu i otvorio tek mogućnost za veliku koaliciju sa SDP-om, što, nakon obostranog iskustva s Mostom, ovoga puta ne bi trebalo isključiti.

Sukno i škare su u rukama Milijana Brkića koji Hasanbegovićevu eventualnu ambiciju može spriječiti silom ili milom, dekretom ili vlastitom kandidaturom. Izbor trećeg čovjeka na kojega bi kompromisno većina pristala, manje je vjerojatan. Na HDZ-u je dakle teška odluka da kormilo povjeri onome koji diše kao članstvo ili onome kojeg priželjkuje hrvatska javnost.

Kako god izaberu, opet će biti talac jednog čovjeka.