Pokojni američki političar, guverner savezne države New York Mario Cuomo izjavio je da političari kampanju vode u poeziji, a vladaju u prozi. Ta se njegova izjava može primijeniti i na vanjsku politiku koju vodi, posebno prema regiji, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Poeziju kampanje opjevala je u udaranju po regionalnoj politici Ive Josipovića. Bila je to glazba za sve srbofobne uši među njenim biračima, Josipović je manje-više postao Jugoslaven sa svim negativnostima koje taj pejorativni izraz danas nosi. Nakon što je preuzela predsjedničku dužnost, Grabar-Kitarović je vanjsku politiku, a to je nešto u čemu dijelom ima ovlasti, polako iz poezije prevodila u prozu. No od ponedjeljka i susreta sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem u Dalju, Tavankutu i Subotici, ona je »kraljica Balkana«.

Hrvatski predsjednici države u posttuđmanovskom razdoblju u vanjskoj politici teško i mogu biti nešto više od »kraljeva Balkana«. Istina, Stipe Mesić je imao i veće ambicije, u svojim vanjskopolitičkim nastojanjima pokušavao je obnoviti odnose s nesvrstanima kao vanjskopolitičku komponentu i uspostaviti dobre odnose sa srednjoazijskim zemljama. Dijelom je u tome uspio, a i danas se neki poslovni ugovori potpisuju zahvaljujući i toj njegovoj politici. Josipović je u vanjskoj politici bio fokusiran na regiju, posebno na popravljanje odnosa sa Srbijom, ali sva su njegova nastojanja slomljena onoga časa kada je umjesto Borisa Tadića predsjednik Srbije postao Tomislav Nikolić. Kolinda Grabar-Kitarović od početka je gurala ideju »uspravnice«, ali više vanjskopolitičkog uspjeha mogla bi polučiti regionalnom politikom, osjetno drugačijom od one kakva se mogla očekivati na temelju njene kampanje.

Najvažniji simbolički doseg njene regionalne politike jest sastanak s Vučićem u ponedjeljak i potpisivanje Deklaracije o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. U javnom dijelu pripreme sastanka, a potom i na konferenciji za novinare u Subotici, bio je vidljiv verbalni otklon od bilateralnih susreta hrvatskih i srpskih čelnika iz prošlosti. Nije bilo ljubljenja (ni dva, ni tri puta), nije bilo iskaza međusobnog prijateljstva, nije bilo opuštajućih šetnji Knez Mihajlovom, o takvim se susretima govorilo gotovo prezirno. Vučić, inače sklon dramatičnom i patetičnom, naglašavao je da su razgovori bili nelaki. I nimalo slatki. Potpisana deklaracija navodi katalog (istina, ne potpuni, tako se htjelo) problema. Dobra volja dvoje čelnika da se te probleme počne rješavati nije, valjda, sporna i to bi trebala biti dobra vijest. No, osim iskazanog žara za rješavanjem problema, ne treba sumnjati da će budućnost čelnicima (i Grabar-Kitarović, i Vučiću, i drugima) dati dovoljno prilike da stvore novo iskrenje u odnosima.

Oboje su dan nakon sastanka nastavili raditi ono što su pripremali dva mjeseca: Vučić je najavio skoro raspisivanje javnog natječaja iz izgradnju hrvatskog doma kulture, a na dan sastanka je objavio da je naredio da se u Tavankutu asfaltiraju ceste i da se u proračunu Vojvodine pronađe novac za »Hrvatsku riječ«. Grabar-Kitarović je u utorak u Osijeku najavila da će Vučiću predložiti da se u tom gradu održi hrvatsko-srpski gospodarski forum. Ono što najavljuju sadrži potpisana Deklaracija. Većinu zapisanog u Deklaraciji neće biti lako ostvariti, ne samo zato što predsjednica Republike za to ustavno nije zadužena, nego zato što se ponešto nikada do kraja ne razriješi. Zapisano je da su obje strane spremne ubrzati provedbu Ugovora o sukcesiji iz 2001. godine. Nije štos u tome što je taj Ugovor o sukcesiji Jugoslavije iz 2001. godine, a još nije proveden. Štos je u tome što nikada nisu provedeni sporazumi kojima je uređena sukcesija Austro-Ugarske.

Otkako je objavljeno da će se sastati Grabar-Kitarović i Vučić, mnogo se raspravlja o tome zašto se sastaje i Deklaraciju potpisuje dvoje dužnosnika nejednakog ranga. Ponajviše se raspravlja o izostanku predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koji je o svemu, kako kaže njegova savjetnica Stanislava Pak Stanković, doznao iz medija. Evidentno je da je Nikolić praktično eliminiran iz hrvatsko-srpskih odnosa, barem kada je riječ o rješavanju problema. On će se i dalje susretati s Grabar-Kitarović na sastancima Procesa Brdo-Brijuni, ali ni u čemu bitnom neće sudjelovati, a neće ni dobiti pozivnicu za službeni posjet Hrvatskoj.

S Nikolićem se, i s obzirom na njegovu nezaboravnu prošlost, ne može raditi posao. S Vučićem se, pak, bez obzira na njegovu nezaboravnu prošlost, može raditi posao i on je prva poslovna adresa Srbije. Zašto je hrvatska strana odlučila poslovati s Vučićem je jasno, a nešto manje je jasno zašto je srpska strana odlučila poslovati s Grabar-Kitarović. Praktično ništa od onoga o čemu su razgovarali u ponedjeljak Grabar-Kitarović ne može oživotvoriti. Istina, može poticati, može pridonijeti i tome da se na manjine i njihova prava u Hrvatskoj drugačije gleda, može pridonijeti tolerantnijoj atmosferi u društvu. Vučić je, možda, zaključio da s prošlom Milanovićevom Vladom nije imao mnogo sreće, ništa sretniji nije bio ni s kratkotrajnom Oreškovićevom Vladom, a ni mi ne znamo kakve ćemo biti sreće sa sljedećom vladom Hrvatske, pa kako bi to mogao znati Vučić. Vjerojatno se zbog toga odlučio na suradnju s predsjednicom Republike, a ta suradnja njemu i njegovoj budućoj vladi, posebno bude li ostvario nešto od onoga što kao premijer i može ostvariti, donosi poboljšanje onoga što on doista voli – ljepotu svoje slike u svijetu. Bude li u svemu tome koristi za dvije države i dvije manjinske zajednice, sastanak u Dalju, Tavankutu i Subotici mogao bi postati ne povijesni, kako su pogrešno titulirali i predsjednica i premijer, nego budućnosni.