Malobrojna, ali odlučna i cilju posvećena skupina, dovoljna je da napakosti mirnom mnoštvu. Vidjeli smo to i u izravnom televizijskom prijenosu utakmice iz Saint Etiennea. Od petka navečer raspravlja se o tome tko su oni, pri čemu smo mogli čuti i fantastične teorije da su to orjunaši i udbaši, raspravlja se o njihovu motivu, raspravlja se o tome kako huligane ubuduće onemogućiti (strožim zakonom ili hitno strožim zakonom), raspravlja se o tome kako je sve to posljedica toleriranja huliganizma i mlake, neodlučne volje da ga se suzbije, čemu svjedočimo godinama, a ponajviše se raspravlja o šteti koju su, očito hotimice, počinili.

Iz golemog broja reakcija na nenogometna zbivanja na nogometnoj utakmici može se zaključiti da je najveća šteta koju su huligani počinili sramoćenje Hrvatske u inozemstvu. To je, dakle, taj problem. Kada se ide u goste mora se ponašati fino i pristojno, dostojno se odjenuti, pokazati da se ima manire. Kada se ne ide u goste, kada se ostaje doma, onda sve to baš i nije nužno jer u tom slučaju nije moguće osramotiti se u očima drugih.

O sramoćenju kojega je posljedica narušavanje ugleda prozborila je Vlada koja »najoštrije osuđuje i ovaj posljednji huliganski izgred, poslat će jasnu poruku počiniteljima i rušiteljima međunarodnog ugleda Republike Hrvatske da neće biti taocem njihova divljačkog primitivizma«. Pojedini dijelovi ove rečenice, posebno onaj o »rušiteljima ugleda Republike Hrvatske« može se, gledano s aspekta vladanja ove sad već tehničke Vlade, tumačiti i kao kolektivno izrečena samokritika. O narušavanju ugleda Hrvatske u svijetu govorio je i ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač. On je konstatirao da »imamo ljude, aktiviste, ne navijače, koji idu ciljano u Francusku kako bi ometali utakmicu, koji bi radili incidente, koji bi prekidali utakmicu i koji su tamo s određenim ciljem, a cilj je da naruše ugled Hrvatske i da Hrvasku zaustave na putu prema nekom od trofejnih mjesta na europskom prvenstvu«.

Najveća šteta koju huligani čine nije, dakle, ona konkretna mjerljiva šteta, obično iskazana u globi koju plaća HNS, u materijalnoj šteti koju izazovu, u eventualnim ozljedama koje prouzroče (što li je s vatrogascem pored kojega je eksplodirao topovski udar?), najveći je njihov grijeh ono što se ne može egzaktno mjeriti, a to je narušavanje ugleda zemlje u svijetu. Baš zbog toga što narušavaju ugled zemlje u svijetu njima se odriče to da su navijači, pa i to da su Hrvati, jer hrvatski navijači u svijetu su samo oni koji su pristojni i fini, koji marljivo pjevaju i bodre reprezentaciju, s navijačima suparničke reprezentacije ispijaju bruderšafte, a ovi huligani jesu iz Hrvatske (zbog čega je zemlju sudeći prema medijima zahvatio kolektivni stid), ali, navodno, nisu navijači.

O tome da huligani nisu navijači govorio je ministar Kovač. O tome da huligani nisu navijači pisao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar. Valja precizno citirati jednu rečenicu iz priopćenja ministra Šustara: »Izražavamo žaljenje što je sramotnim ponašanjem jedne malene skupine, koja sebe nema pravo nazivati hrvatskim navijačima, bačena ljaga na ime i ugled Hrvatske nogometne reprezentacije i naše Domovine«.

Ostavimo po strani za časak to jesu li oni ili nisu navijači, ali sigurno je da Šustar nije pismen. Da bi umjesto trezvene rasprave i rješavanja problema huliganizma mogla uslijediti hajka nagovijestila je i Šustarova pomoćnica Janica Kostelić. Usprotivila se huliganizmu, osudila ga i, tko zna zašto, napisala »Hrvatska je zemlja u kojoj se mora pronaći izdajnik koji po sportskim terenima podmeće nedopustivo znakovlje koje je za svaku osudu«. Nitko zdrave pameti ne bi volio biti u koži tog »izdajnika« kada ga pronađu jer na ovim prostorima za izdajnike suda nema.

Ti sentetijenski huligani su (baš kao i malteški ili milanski) huligani, ali su, štogod tvrdili Vlada i Miro Kovač i navijači. Baš kao što su loši Hrvati (svatko neka tumači sebi taj pojam kako mu drago) i dalje Hrvati, tako su i loši navijači iliti huligani i dalje navijači. Negiranje tim ljudima njihove bitne identitetske značajke (hrvatske ili navijačke, svejedno je) je društveno opasno. Negiranje prava nekome da bude ono što hoće (kolikogod to nekomu drugome može biti antipatično) opasno, makar i nehotice, miriši na fašizaciju.

Protiv huligana se ne bori tako da im se govori da oni nisu navijači nego da se njihovo djelovanje sustavno suzbija, zakonima, mjerama, odgojem, strpljenjem. A što se tiče hrvatskih nogometnih reprezentativaca koji su, čujemo, potišteni zbog huligana i njihova djelovanja, potpisnik ovih redova bi im savjetovao da učine sve što mogu da osvoje naslov prvaka Europe. Huliganima iz inata.