Europljani ovog tjedna s nelagodom iščekuju odluku koja bi mogla imati nezamislive posljedice za cijelu Europu. Nakon desetljeća procesa integracije, u četvrtak, u slučaju da se Britanci odluče za izlazak iz EU-a ankete govore da je i to realno, mogao bi početi proces dezintegracije. Raspad EU, koji je dosad uglavnom bio predmet virtualne intelektualne rasprave analitičara, mogao bi početi dobivati konkretne obrise.

Ujedinjeno Kraljevstvo stoljećima je gradilo svoju politiku prema Europi tako da je u pravilu ulazilo u saveze protiv one europske sile koja je prijetila zavladati Europom, bilo da se radilo o Njemačkoj ili Francuskoj. Britanci su željeli spriječiti da bilo koja europska sila previše ojača i time ugrozi njihov status. Stoga je razumljivo da su samosvojni i samouvjereni Britanci sa sumnjom i podozrenjem pratili prve korake Pariza i Berlina prema ujedinjenju, da bi onda, tamo negdje početkom šezdesetih, postupno shvatili da im ignoriranje europskog stola škodi. Iako su odmah odlučili podnijeti zahtjev za članstvom, Francuska, i to uglavnom zahvaljujući upornosti i tvrdoglavosti tadašnjeg predsjednika Charlesa de Gaullea, koji je u britanskom pristupanju vidio veliku prijetnju europskom projektu, uspjela je cijelo desetljeće, sve do 1973. godine, blokirati ulazak Britanaca.

No i kada su pušteni za europski stol, Britanci nisu previše korigirali svoj početni stav. Projekt ujedinjene Europe promatrali su isključivo pragmatično, zainteresirani ponajprije za koristi od zajedničkog tržišta, ljubomorno čuvajući svoju samosvojnost, vlastite granice i funtu kao nacionalnu valutu. Uvijek su od Bruxellesa dobivali sve što su poželjeli, no to je bila prihvatljiva cijena tog braka, jer Britanija je za Europu bila prevažna da joj ne bi bilo udovoljeno. Britanci su i dalje brinuli da se nijedna europska država, ponajprije Njemačka, previše ne osili. No sada bi toj igri mogao doći kraj. Odlaskom Britanaca nitko više neće moći kontrolirati Njemačku. Francuska je previše slaba, a Poljska još nije dovoljno snažna. Jasno je, dakle, da bi odlazak Britanije imao dramatične posljedice za cijelu Europu.

Iako se sve to itekako dotiče Hrvatske, koja bi trebala imati spremne odgovore na te izazove, naša je zemlja zabavljena drugim problemima. Brexit je ne zanima. Premda je zemlja na rubu kaosa i raspada se po šavovima zahvaljujući srećom kratkotrajnoj vladavini »domoljubne koalicije«, naša se vrhuška bavi pitanjem nogometnih huligana, koje je trenutačno, sudeći po užurbanim aktivnostima predsjednice države i tehničke vlade, postalo najveći problem ove države.

Kolinda Grabar-Kitarović tako pokušava odglumiti Margaret Thatcher i sazvati tematsku sjednicu prije koji dan srušene vlade o huliganima koje diletantski naziva orjunašima, premda je riječ o vladi koja je, i u vrijeme kada je bila u punoj snazi, opstruirala provođenje zakona o sportu i sankcioniranje huliganstva na stadionima. No sada predsjednica države, da apsurd bude veći, predlaže postrožavanje tog istog zakona, premda tehnička vlada takve zakone više ne može donositi, a više ne postoji ni saborska većina koja bi ih izglasala. Je li se predsjednica i kod ovoga konzultirala s najvećim nogometnim huliganom i svojim donatorom Zdravkom Mamićem zasad ostaje nepoznato.